subota, 31. ožujka 2018.

7 DANA STRAHA



REDATELJ: Jose Padilha
GLAVNE ULOGE: Daniel Bruhl, Rosamund Pike, Eddie Marsan, Lior Askhenazi
TRAJANJE: 107 minuta
NAZIV ORIGINALA: Entebbe

"Ne možemo samo čitati knjige, trebamo ispisati svoje." - Wilfried Bose

Krajem sedmog mjeseca 1976 godine mediji i čitava svjetska javnost pratili su događaje odnosno sudbinu putnika na letu Air France aviona na relaciji Tel Aviv - Paris. Avion je poletio iz Tel Aviva, ali u Pariz nikada stigao nije - za vrijeme slijetanja u Ateni (razlog je 48 putnika i dolijevanje goriva) kontrolu nad avionom prisilno su preuzeli Nijemci (Wilfried Bose, Brigitte Kuhlmann) i Palestinci (Fayeu Abdul-Rahim, Jayel Naji-Arjam). Otmičari su preusmjerili let najprije u Tripoli pa onda na mali aerodrom Entebbe na teritoriju Ugande gdje su pod pokroviteljstvom Idi Amina objavili svoje zahtjeve - puštanje iz zatvora pripadnika palestinskog pokreta otpora kao i pripadnika njemačke organizacije zvane Revolucionarna ćelija. Sedam dana talačke krize (od otmice do krvavog raspleta - uz odmak i nekoliko izmjena u odnosu na stvarne događaje) tema je novog filma redatelja Josea Padilhe ("Robocop", "Elitna postrojba").
Padilha odnosno scenarist filma Gregory Burke promiješali su karte, izmijenilli nekoliko bitnih činjenica oko otmice i prikazali svoju verziju događaja. Film pokušava otmicu prikazati iz različitih kuteva - političke prilike i motivacija otmičara iznimno su kompleksni (bez obzira o kojoj strani u sukobu odnosno otmici se radi). Padilha je, tako se barem čini se u početnim minutama filma, imao ambiciju snimiti kompleksniju priču o talačkoj krizi, uzrocima i posljedicama, no kako film odmiče "7 dana straha" sve je više jednodimenzionalan u prikazu događaja i likova. Čitava kriza, na neki način i krivnja pada na leđa Palestinaca - njihovi njemački partneri prikazani su u bitno pozitivnijem svjetlu (mada su stvarna svjedočenja o Brigitte Kuhlmann potpuno drugačija- drugarica je, prema svjedočenjima suboraca isijavala antisemitizmom). Revolucionari koji tijekom akcije pokušavaju ostaviti što ljepši dojam (za razliku od Palestinaca) - Bose i Kuhlmann u sedam dana straha počinju sumnjati u revoluciju, metode koje koriste pa i vlastite ideje.


Padilhu najviše zanimaju Izraelci - kako oni zatočeni tako i oni u Vladi, koji odlučuju o sudbini otetih sunarodnjaka. Otmica je ionako bila usmjerena prema Izraelcima - oni su otmičarima zanimljiviji i vredniji od ostalih putnika kao predmet trgovine u pregovorima. Ljubiteljima filma koji prate povijest i političke igre tog vremena, ali i u godinama poslije događaja u Entebbi sigurno će sa zanimanjem pratiti ulogu premijera Ytzaka Rabina i ministra obrane Shimona Peresa (političko-vojno-obavještajne igre izraelske Vlade zanimljiviji su trenuci filma). Peres i Rabin su i nakon Entebbe dugo godina bili važne političke figure Izraela. Još jedno poznato prezime spominje se na kraju filma; izraelski specijalac preziva se Netanyahu - riječ je o bratu budućeg premijera Benjamina Netanyahua. Od povijesnih ličnosti treba spomenuti i bizarnog, suludog diktatora Idi Amina jednog od najdražih prijatelja Josipa Broza Tita.
S obzirom na kompleksnost vojne operacije kojom je kriza okončana očekivao se bitno snažniji akcijski finale filma. U akciji oslobađanja zatočenih, stotinjak se izraelskih specijalaca (4000 kilometara udaljenost je Tel Aviva i Entebbea) sukobilo se s otmičarima i pripadnicima vojske Ugande. Rezultat? Deseci pobijenih ugandskih vojnika, likvidirani otmičari i nekoliko ubijenih taoca. Izraelci su onesposobili i gotovo trećinu aviona vojske Ugande. Čitava vojnička, akcijska priča svedena je na ubojstvo izraelskog vojnika i njemačkih otmičara. Padilha je filmaš koji ima akcijski nerv, ali to, nažalost, u filmu nije demonstrirao.


Okupio je Padilha respektabilnu glumačku ekipu. Najsnažniju ulogu je ostvarila Rosamund Pike u ulozi Brigite Kuhlmann - revolucionarke koja gubi vjeru, pomalo i razum tijekom otimice. Izgled glumice potpuno odgovara vremenu u kojem se radnja filma odigrava.
"7 dana straha" temetizira slučaj Entebba - jednu od najpoznatijih otmica aviona u povijesti. Kompleksna priča o povijesnom trenutku u kojem se slučaj dogodio na veliko je platno prenesena površno i,što je važnije, bez napetosti i akcije. Kada krene odjavna špica teško se oteti dojmu kako je propuštena prilika da se napravi kompleksniji i intrigantniji film. Bez obzira kojem žanru bi pripadao.

OCJENA: 5

5 SERIJSKIH PREPORUKA





O velikom broju zanimljivog i kvalitetnog televizijskog, serijskog programa puno se pisalo na ovim stranicama. Svake godine američka televizijska produkcija ponudi (bez obzira da li je riječ o premijerno prikazanim serijama ili novim sezonama starijih, provjerenih proizvoda) toliko gledanja vrijednog serijskog programa da su i najžešći serijofili na velikim iskušenjima. Ne isporučuje samo američka produkcija vrhunske serijske proizvode; ostatak svijeta također snima vrhunske stvari. Goodtalking Vam donosi pet serija snimljenih izvan SAD-a koje vrijedi gledati. Ovo je izbor prvih pet neameričkih serija - nastavak slijedi u mjesecima koji dolaze.

1. SJENE (Umbre, Rumunjska) - dvije sezone



Autor "Sjena" Bogdan Mirica u više je navrata istaknuo da je njegova omiljena serija "Obitelj Soprano": Upravo je Relu rumunjski Soprano - čovjek iz susjedstva koji vodi dvostruki život. Prvi je onaj obiteljski s normalnim poslom. Drugi je opasniji, izazovniji i unosniji - Relu je čovjek od povjerenja lokalnog kriminalca - kapetana za kojeg obavlja, više ili manje, prljave poslove. Svojeg je Soprana autor prilagodio rumunjskoj svakodnevici, vječnoj tranziciji i životu u Bukureštu. Rezultat je realistična, izvrsno snimljena serija s odličnim Serbanom Pavluom u glavnoj ulozi.

GOODTALKING recenziju za "Sjene" možete pročitati OVDJE

2. LUTHER (Velika Britanija) - 5 sezona, 21 epizoda



Mnogima je Idris Elba jedan od glumačkih favorita. Elbina filmografija sadrži dosta filmova koje vrijedi gledati jedino zbog britanskog glumca ("Kula tmine" je recentni primjer). Kada su serije u pitanju stvari izgledaju puno bolje - Elbu pamtimo po izvrsnom nastupu u "Žici". Televizijska serija "Luther" možda je i glumački najdominatniji Elbin projetk. Serije ja putovanje tamnom stranom Londona - zločini su brutalni - popis počinitelja i njihovih nedjela ledi krv u žilama. Slučajeve rješava viši inpektor Luther (Elba) - inteligentni i pronicljivi policajac. No Luther se ne bori protiv samo protiv zločina nego i protiv vlastitih duhova prošlosti. I sadašnjosti. Napeta brutalna i, temama, često aktualna serija.

GOODTALKING recenziju za "Luthera" možete pročitati OVDJE

3. BRONČANI VRT (El Jardin de Bronce, Argentina) - 1 sezona, osam epizoda




Radnja argentinske serije "Brončani vrt" počinje u Buenos Airesu. Život Fabia Danubio postaje noćna mora kada njegova četverogodišnja kćerkica Moira nestaje u podzemnoj željeznici. Policija je nemoćna - nema traga ni motiva. Vrijeme prolazi, nade je sve manje sve dok potragu ne preuzme privatni istražitelj Doberti...
"Brončani vrt" podjednako dobro, zapravo vrlo dobro funkcionira u dva detalja kojima se bavi radnja - istragom i posljedicama otmice na život Fabia Danubio. Vrlo dobra glumačka ekipa i zrnce misterije gledatelja tjera da što prije otkrije sudbinu malene Moire....

GOODTALKING recenziju za "Brončani vrt" možete pročitati OVDJE

4. GOMMORAH: La serie (Italija, tri sezone - 37 epizoda)



Djelomično temeljena na istoimenom književnom predlošku serija nas vodi na ulice Napulja i prati Cammoru - napuljsku mafiju. "Gommora" je najuvjerljiviji i najautentičniji prikaz organiziranog kriminala u Italiji još od kultne "Hobotnice" (La Piovra) iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Zaboravite na mafijaše kao romantizirane junake - na ulicama Napulja vodi se rat u kojem se sredstva ne biraju. U centru priče je Ciro - lokalni kriminalac koji se penje u hijerarhiji mafijaške obitelji Sevastano. Glava obitelji Sevastano drži konce igre u svojim rukama, ali mlađi Sevastano ne izgleda kao osoba sposobna naslijediti oca. Prilika koju Ciro želi iskoristiti...
Radnja serije je realistična, snimljena na ulicama Napulja. Likovi govore napuljskim naglaskom, svaki detalj pokazuje koliko je autorima stalo da priča bude što realnija i gledatelju zanimljivija. Poput "Žice", "Gommorah" pokazuje koliko je organizirani kriminal duboko ukorijenjen u društvo - sve je povezano; od običnih vojnika na ulici do gradonačelnika. Serija koja se ne propušta.

5. MOST (Bron/Broen, Švedska, Danska, Njemačka - 4 sezone, 38 epizoda)



Na graničnom prijelazu između Danske i Švedske pronađeno je tijelo ubijene žene. Obzirom na mjesto zločina slučaj preuzimaju istražitelji iz obje zemlje - danski inspektor Martin Rohde i švedska detektivka Saga Noren počinju lov na ubojicu. Lov koji će donijeti neočekivana otkrića i postati dio života glavnih protagonista.
Skandinavske kriminalističke, trilerske serije posljednjih su godina postale obavezna lektira - jedan od najboljih i najvažnijih predstavnika je "Most". Serija sjajno pogođenog, tmurnog ugođaja, neočekivanih obrata i izvrsnih glumačkih izdanja (Sofia Helin i Kim Bodnia izvrsni su u glavnim ulogama). "Most" nudi drugačiji prikaz Skandinavije - često idealizirani prikaz tog dijela svijeta ovdje je nešto drugačiji. Nešto je trulo u državi Danskoj. I Švedskoj. Provjerite o čemu je riječ.

srijeda, 28. ožujka 2018.

KUĆA DUHOVA



REDATELJI: Michael i Peter Spierig
GLAVNE ULOGE: Helen Mirren, Jason Clarke, Sarah Snook, Emm Wiseman
TRAJANJE: 99 minuta
NAZIV ORIGINALA: Winchester

"Ponekad je teško razlikovati stvarnost od iluzije." - Eric Price

Teško je, gotovo nemoguće nabrojati filmove snimljene, prikazane pod naslovom "Kuća duhova". Mnoge smo, manje ili više poznate, kuće duhova mogli gledati na velikom platnu i televizijskim ekranima. Žanrovski naslov nije vezan isključivo za horore - godine 1993 snimljena je "Kuća duhova", drama s izvrsnom glumačkom ekipom (Meryl Streep, Jeremy Irons, Glenn Close, Antonio Banderas, Winona Ryder). Unatoč mnogobrojnim filmova s istim naslovom domaći distributer nije propustio novi film braće Spierig prevesti kao "Kuća duhova" iako originalni naslov (Winchester) prilično dobro pogađa bit priče. Iako je na prvu, prije gledanja filma teško bilo razumjeti prijevod koji je toliko puta viđen, nakon odjavne špice stvari izgledaju razumljivo - klišeiziran, često korišten naslov odgovara filmu prepunom klišeja i već viđenoga.
Radnja filma vraća nas na početak 20 stoljeća. Bivši vojnik, danas psihijatar Eric Price brigu, zbog dugova i tko zna kojih još razloga, utapa u opijumu. Jednoga dana na doktorova vrata zakuca izaslanik bogate obitelji Winchester koji doktoru ponudi novac za promatranje bogate nasljednice Sarah Winchester. Gospođa Winchester je, iz više razloga, postala opsjednuta duhovima. Jedini uvjet je da doktor istraži slučaj gospođe Winchester na licu mjesta. U kući duhova.....


Najave sugeriraju da film treba pogledati zbog radnje temeljene na istinitoj priči. Gospođu Winchester, bogatu nasljednicu poslovnog imperija stvorenog na izumu odnosno prodaji jedne od najpoznatijih komada oružja, navodnol su progonile duše ubijenih oružjem marke "Winchester". Sarah je pokušala pobjeći od duhova (ili možda od vlastite savjesti) gradeći nove sobe, prostorije na  imanju te je stvorila labirint prostorija (možda bi bilo lakše da se preselila na drugu lokaciju). Bez obzira na bizarnu ideju zidanja novih soba, intrigantna je grižnja savjesti i problemi Sarah Winchester (pogotovo u trenutku kada iz SAD-a često dolaze vijesti o pucnjavama u školama koje izazivaju žestoke rasprave). Međutim, braća Spiers nisu zainteresirani ozbiljnije propitkivati krivnju i stvoriti ozbiljniji podtekst filma - redateljima je interesantnije odigrati na sigurno, reciklirati stare, puno puta viđene ideje.
Nakon Priceovog dolaska na imanje, radnja je svedena na dvije razine - prvi su razgovori između nasljednice Winchester i doktora dok se drugi odnosi na horor dijelove, upoznavanje doktora (istovremeno i gledatelja) s unutrašnjosti kuće te susretima s različitim prikazama. Film je jednako bezdušan, neuvjerljiv i predvidljiv na obje razine - razgovori između psihijatra i pacijentice (mada bi i doktoru sturučna pomoć dobrodošla) nemaju moć kojima bi povezali glavne protagoniste filma niti izazivaju zanimanje - u nekim trenucima podsjećaju na dijaloge kakve možemo pronaći u telenovelama (uljepšani, ozbiljniji naziv za sapunice). Unatoč zanimljivom i raskošnom izgledu kuće, dijelovi filma koji bi "Kući duhova" odnosno gledatelju trebali donijeti strah, neizvjesnost i napetost svedeni su na klišeje i već viđena redateljska rješenja. Finale filma protiče u istom tonu - očekivano i bez iznenađenja. Braći Spiers treba priznati dosljednost - čitav film drže se sigurnosti već viđenoga, bez snage i kreativnosti da iznenade gledatelja.


Koliko je "Kuća duhova" slabašan projekt najbolje dokazuje činjenica da je i Helen Mirren bespomoćna učiniti film (barem) gledljivim. Pojava izvrsne glumice jedna je od rijetkih stvari koje vrijede no iz proračunato napisanog lika Sarah Winchester teško je,nemoguće je izvući (pre)više. Film braće Spiers nebitan je i nevažan za filmografiju Helen Mirren.
Unatoč intrigantnoj pozadini, istinitim detaljima na kojima je temeljen zaplet filma, "Kuća duhova" slabašan je, neuzbudljiv i napetosti lišen horor. Bombastične najave o filmu koji ledi krv u žilama, pucanj su u prazno; klišeji i nezainteresiranost redatelja filma uzalud su potrošili zanimljivu ideju o filmskom prikazu sudbine Sare Winchester.

OCJENA: 4

nedjelja, 25. ožujka 2018.

GNJEV MIRNA ČOVJEKA



REDATELJ: Raul Arevalo
GLAVNE ULOGE: Antonio de la Torre, Luis Callejo, Ruth Diaz, Raul Jimenez, Manolo Solo
TRAJANJE: 92 minute
NAZIV ORIGINALA: Tarde para la ira


Rijetko se događa da se na programu domaćih multipleksa nađe film koji kasni više od godinu i pol dana. "Gnjev mirna čovjeka" premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji početkom rujna 2016 godine. U vremenskom razdoblju koje je proteklo svjetske do domaće premijere film je nagrađen na nekoliko festivala uključujući i pobjede u četiri kategorije na dodjeli španjolskih filmskih nagrada (Goya). Film je redateljski debi španjolskog glumca Raula Arevala koji je na produkciju i realizaciju filma potrošio čak osam godina. Projekt je završen kada se producentica Beatris Bodegas pridružila ekipi filma. Beatris je postala ključna osoba za realizaciju filma - donijela je novac potreban za završetak snimanja. Novac je nabavila podigavši hipoteku na kuću. Film nastao u neobičnim okolnostima s velikim zakašnjenjem dolazi u naša kina - izgledalo je kao da, unatoč nagradama, neće biti puno razloga za zadovoljstvo ljubitelja filma. No dojam je upravo suprotan - u slučaju Arevalova filma vrijedi ona bolje ikad nego nikad.




Zbunjenost, no ne i dosadu izazivaju uvodne minute Arevalova redateljskog prvijenca. Film počinje pljačkom u kojoj jedan od sudionika ne uspijeva pobjeći. Nekoliko trenutaka kasnije priča se fokusira na Josea redovitog posjetitelja kvartovskog okupljališta, kafića u kojem radi Ana. Iako udana, Ana se upušta vezu s Joseom - on postaje Anina karta za bijeg iz života kojeg više ne želi živjeti, ali Joseovi motivi su drugačiji.
Petnaestak, možda i dvadeset minuta filma Arevalo nas upoznaje s likovima - iako se pitanja gomilaju film osvaja na prvu. Osim probuđene gledateljeve radoznalosti i tmuran, realističan ugođaj filma. Redatelj stvara neizvjesnost u kojoj je izvjesno da će se uskoro dogoditi trenuci koji će obilježiti živote glavnih protagonista filma (upravo je takav događaj i pokretač čitave priče). Arevalo se poigrava, izaziva gledatelja i ostavlja krive tragove. Trenuci kada se otkriva tajna veza između likova (iako se čitava istina ne otkriva do finala filma) ne znači gubitak zanimljivosti cjeline. Upravo suprotno - tada film postaje još intrigantniji, drugačiji kako pričom tako i žanrovski.


Arevalo pokazuje izuzetan redateljski osjećaj za likove kao i za najvažnije trenutke filma. Protagonisti filma imaju različite životne priče koje se nikada ne bi sastale da se nije dogodio tragičan događaj. Iako je Joseova motivacija (ona stvara brutalnost) razumljiva, redatelj ne stvara crno-bijelu karakterizaciju. Ana, Jose i Curro izazivaju empatiju i razumijevanje gledatelja. No Joseov gnjev i bol su preveliki i priča ne može imati sretan završetak.
Nekoliko najvažnijih, ključnih trenutaka filma izvrsno je snimljeno, scene za pamćenje i teško je predvidjeti Joseov postupak. Trenuci susreta s krivcima za njegovu sudbinu, razoren život i nezamislivu bol režiranu su s puno redateljskog smisla za napetost i složenost situacije. Čak ni u tim trenucima gledatelj nije siguran u kojem će pravcu priča krenuti.
Scene nasilja su, kao i čitav film, vrlo realistične, brutalne - ponekad i teške za gledanje. Nasilje je posljedica gnjeva redatelj ga ne skriva sve do finala filma. Tada je i zvuk pucnja dovoljan dovoljan da otkrije brutalnost i gnjev nekada mirnog čovjeka.



Sumorna priča nabijena nasiljem i teškim ljudskim sudbinama ipak nije ostala bez humora. On je crn, ponekad i ne može biti mračniji, ali izvrsno tempiran (susret sa Santijem i njegov glas odnosno govor su najduhovitiji trenuci filma - ujedno i zatišje pred buru). Humor crnih tonova zapravo naglašava težinu trenutka, životne situacije glavnih protagonista. Ne samo Josea.
Iako na program domaćih kino dvorana stiže s velikim zakašnjenjem, "Gnjev mirna čovjeka" izvrstan je izbor recentne kino ponude. Debitantski film španjolskog filmaša Raula Arevala realistična je, stilizirana i brutalna priča o snazi gnjeva i želje za osvetom običnog, malog čovjeka. Nemilosrdnost glavnog protagonista životna je i ljudska. Prikaz čovjeka koji je izgubio sve i više ništa izgubiti ne može.

OCJENA: 8

subota, 24. ožujka 2018.

IGRAČ BROJ 1



REDATELJ: Steven Spielberg
GLAVNE ULOGE: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Mark Rylance, Mckenna Grace, Simon Pegg, T.J. Miller
TRAJANJE: 140 minuta
NAZIV ORIGINALA: Ready Player One

Početak filmske 2018 godine najbolje opisuje redateljsku karijeru Stevena Spielberga ispunjenu projektima koji obrađuju ozbiljne, često povijesne teme, ali i filmovima blockbusterskih ambicija u kojima se Spielberg više puta dokazao kao inovator spreman realizirati, prenijeti nove ideje na filmsko platno
Početkom godine u kino dvorane stigao je prvi ovogodišnji film directed by Steven Spielberg. Istinita priča o aferi poznatoj kao i Pentagon papers u kojoj se, prvenstveno zbog upornosti i odvažnosti novinara i novinskih izdavača, dokazalo kako je Pentagon i čitava američka administracija u javnost puštala lažne informacije o ratu u Vijetnamu. Ozbiljna tema okupila je i ozbiljnu glumačku ekipu (Tom Hanks, Meryl Streep, Bob Odenkirk) i "Novine" su zaradile dvije nominacije za "Oscara" uz, s obzirom na temu, pristojnu zaradu na svjetskim kino blagajnama. Nakon intrigantne teme iz, ne tako davne, povijesti stiže i drugi dio redateljske priče Stevena Spielberga - raskošan, skup (budžet oko 180 milijuna dolara), kompjuterskim efektima ispunjen "Igrač broj 1".



 Radnja filma, temeljena na istoimenom književnom predlošku Ernesta Clinea, smještena je u 2045 godinu. Zemlja je, većinom, postala tmurno, prenapučeno mjesto za život. Takva sudbinu dijele i stanovnici grada Columbusa smještenog u Ohiju. Većina stanovnika živi u blokovima - mjestima koja izgledom i uvjetima života podsjećaju na favele u Brazilu. Jedan od stanovnika je i Wade Watts. Wade živi s tetom, roditelji su pokojni. Watts je povučen tip bez prijatelja koji smisao života (kao i većina njegovih suvremenika) pronalazi u virtualnom svijetu u kojem je njegov avatar poznat pod imenom Parzival. Mjesto na kojem granice postavlja vaša mašta zove se OASIS i stvorio ga je James Halliday. Pet je godina prošlo od Hallidayove smrti i toliko traje potjera za ključevima, rješenjima zagonetaka koje je Halliday ostavio kao oporuku. Tko prvi riješi zagonetke postaje nasljednik velikog bogatstva i preuzima kontrolu nad OASIS-om. U lov kreće i Parzival i vrlo brzo od običnog postaje igrač broj 1......
Nakon uvodnog, kraćeg upoznavanja s glavnim protagonistom i životom u budućnosti, Spielberg otvara čarobnu škrinju posveta mnogobrojnim simbolima i osobama pop kulture. Ulaskom u Oasis gledatelju se otvara novi, maštoviti i sjajno napravljeni virtualni svijet budućnosti koji je ispunjen nostalgijom i poznatim nam trenucima iz filma, glazbe, video igara i drugim popularnim detaljima prošlosti. Tvorac Oasisa je, kao i Spielberg, veliki obožavatelj i poznavatelj popularne kulture i svoj je virtualni svijet uredio, između ostalog, kao i posvetu mnogim, i danas, voljenim stvarima. Tek nekoliko uvodnih minuta u Oasisu donosi nam dinosaura iz Jurassic Parka, King Konga i Željeznog diva. To je tek početak - nemoguće je nabrojati sve posvete koje film sadrži. Dojam je da ih je i nemoguće otkriti u prvom gledanju. Kao što je Halliday ostavio Uskršnja jaja u Oasisu tako je i Spielberg svoj novi film ispunio iznenađenjima. Ipak, kao jedan od najupečatljivijih trenutaka filma, vrijedi izdvojiti način na koji se redatelj naklonio Stanleyu Kubricku i "Isijavanju".


Film kombinira događanja u Oasisu i stvarnom svijetu. Za uvjerljiv prikaz virtualnog svijeta ekipa filma morala je koristiti CGI koji je, većinom filma, besprijekorno odrađen i dio je radnje, priče filma. "Igrač broj 1" maštovit je i vizualno raskošan film začinjen vrlo dobrim soundtrackom.
Nije se Spielberg zabavljao samo tehničkim detaljima, vizualima, posvetama i glazbom.
"Igrač broj 1" prikaz je i svijeta u kojem živimo. U redu, film radikalizira stvari no činjenicu je da je virtualni svijet postao dio našeg života. Nekima i život - film intrigira u prikazu pojedinca koji je izgubljen u stvarnom svijetu dok je njegov avatar u Oasis-u bitno drugačiji, ali tamo se ne smije (zapravo smije, ali posljedice mogu biti vrlo ozbiljne) spominjati pravo ime. Film se poigrava modernim eskapizmom - bijegom od stvarnosti koji često završava u virtualnom svijetu. Spielberg je tek površinski zagrebao u tematiku i nije u potpunosti istražio tamnu stranu priče. Spomenuo je redatelj otuđenost i manjak komunikacija koje stvara bijeg u virtualni svijet, ali film završava kompromisom i porukom: "Koristite virtualni svijet, ali uz pažljivo doziranje da ne zanemarite društveni život.". Ništa novo i spektakularno - očekivano i pomalo predvidljivo.





Glumačke izvedbe podjednako su podijeljene između pravih glumaca i avatara. Na CGI primjedbi nema pa su tako avatari glavnih protagonista izvrsno napravljeni. Od živih glumaca vrijedi istaknuti sjajnog Marka Rylancea ("Most špijuna", "Dunkirk") u geekovskoj interpretaciji Jamesa Hallidaya.
Ono što je posljednjih godina za televiziju "Stranger Things" to je "Igrač broj 1" za recentnu filmsku ponudu. Razigran, vizualno raskošan iznimno zabavan filmski doživljaj koji sadrži bezbrojne posvete filmu, glazbi, video igrama i još mnogim poznatim i manje poznatim detaljima popularne kulture.


subota, 17. ožujka 2018.

SMRT STALJINA



REDATELJ: Arnando Iannucci
GLAVNE ULOGE: Steve Buscemi, Michael Palin, Jason Isaacs, Simon Russell Beale, Andrea Riserborough, Olga Kurylenko, Rupert Friend, Paddy Considine, Jeffrey Tambor
TRAJANJE: 107 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Death of Stalin

"Djeluj brzo ili umri" - Nikita Hruščov

Opasno su ruske političke elite napale novi film škotskog fimaša Arnanda Iannuccija. "Smrt Staljina" nije izazvao samo pomutnju i kritike nego su poduzete i konkretne mjere - kao u neka stara vremena film je zabranjen u Rusiji. Ruski ministar kulture Vladimir Medinski obrazložio je zabranu zaključkom kako film na podrugljiv način ismijava kompletnu povijest jedne države koja je porazila fašistički režim...vrijeđa Staljinove žrtve i nepodoban je za prikazivanje uoči 75 godišnjice bitke za Staljingrad. Kako je svaka zabrana uvijek vrlo dobra reklama tako je "Smrt Staljina" dobio neočekivani vjetar u leđa i privukao dodatnu znatiželju ljubitelja filma. Čime je Iannucci natjerao Ruse da zabrane film, spoj političke drame i komedije?
Radnja filma počinje uoči Staljinove smrti. Veliki je vođa, tako izgleda, u dobroj formi željan dobre klasične glazbe i kaubojskih filmova. Okružen vjernim suradnicima Staljin promišlja bolju i sretniju budućnost za sve radnike i seljake Sovjetskog Saveza. U viziji bolje budućnosti (teško je povjerovati da može bolje, ali Staljin uvijek može više) pomoći će i najbliži vođini suradnici poput Nikite Hruščova i Laverentija Berije. No sudbina je htjela drugačije - drug Staljin iznenada umire i suradnici počinju pripreme za sahranu. Istodobno počinje i borba za vlast, crnuhomorna, komunistička Igra prijestolja....


Razlozi zabrane spomenuti od ministra Medinskog potpuno su promašeni - film ne vrijeđa žrtve Josifa Visarionoviča Staljina. Upravo suprotno - unatoč satiričkom pristupu temi film prikazuje ludilo i paranoju Staljinove vladavine. Također je netočna tvrdnja da se ismijava čitava povijest države - riječ je o jednoj, istina burnoj i važnoj, povijesnoj epizodi. Čini se da je problem filma i razlog zabrane način na koji je prikazan sovjetski režim i važne povijesne figure. Od Staljina preko Berije do Hruščova redatelj propisno ismijava totalitarni komunistički režim kao i komitet koji treba nastaviti put druga Staljina. Obzirom da su tijekom vladavine druga Staljina pobijeni milijuni stanovnika Sovjetskog Saveza redatelj nije mogao, zapravo nije ni želio izbjeći crni humor. Čitav film je natopljen crnohumornim duhovitim dosjetkama i situacijama koje ismijavaju protagoniste i režim, ali istodobno i podsjećaju o kakvom se sustavu radilo. Kriva riječ, komentar ili loš dan ljudi poput Berije značio je zatvor, Gulag ili smrt. Ne samo za obične ljude, stanovnike Sovjetskog Saveza nego i za pripadnike vladajuće strukture prikazane kao skupina nesposobnih beskrupuloznih spletkara željnih vlasti. Oprezni kada je u pitanju njihova sudbina, ali nemilosrdni kada se treba obračunati sa suparnicima - malo je tu vjere u ideologiju i ideje. Najvažnija je vlast.


Redatelj nije prikazao nakaznost komunističkog, totalitarnog režima isključivo prema vani odnosno prema stanovništvu Sovjetskog Saveza. Jasno se p(r)okazuje kako se sistem urušava iznutra - zaslužni su članovi komiteta, ali i Staljin odnosno Berija. Epizoda koja izvrsno prikazuje trulež sustava (sustav je, unatoč reformama, umirao desetljećima nakon Staljinove smrti) je trenutak kada komitet traži doktora koji bi pregledao Staljina. Jedan od članova rezignirano zaključuje kako su svi najbolji doktori u Gulagu ili su mrtvi.
Redatelj je inzistirao na detalju zbog kojih su mnogi filmovi koji se bave Sovjetskim Savezom ili Rusijom ispali neuvjerljivi a njihovi likovi karikaturalni. Iannucci je zabranio da glumci koriste grubi, ruski naglasak te govore normalnim engleskim. Glumačkoj je ekipi olakšao posao i omogućio da se razigraju. Tako je i bilo - glumačka ekipa vrlo dobro je oživjela glavne sovjetske političke protagoniste vremena. Steve Buscemi briljira u ulozi Nikite Hruščova, Simon Russell Beale je prikazao svu ljigavost i hladnu brutalnost Berije (crnohumoran je i sarkastičan Berijin kraj - komunistički vladar iz sjene skončao je prema onoj sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti). Atraktivan je i Jason Isaacs kao maršal Žukov (super)junak Drugog svjetskog rata.
"Smrt Staljina" britka je i pametna komedija prepuna crnog humora. Ismijavanje čelnika umrlog Sovjetskog Saveza nije najbolje sjelo današnjim ruskim vlastima pa su film zabranili. Tom odlukom film je dobio besplatnu reklamu koju zaslužuje. Koliko god bio duhovit i smiješan, film je istovremeno i  podsjetnik na mračna vremena režima u kojem su milijuni nedužnih ljudi izgubili živote. Zbog krivog razmišljanja, izgovorene riječi ili zato jer su tako odlučili ljudi poput Staljina ili Berije.

OCJENA: 8

četvrtak, 15. ožujka 2018.

TOMB RAIDER (2018)



REDATELJ: Roar Uthaug
GLAVNE ULOGE: Alicia Vikander, Dominic West, Walton Goggins, Daniel Wu, Kristin Scott Thomas, Derek Jacobi
TRAJANJE: 118 minuta

"Smrt nije pustolovina." - Lu Ren


Unatoč nimalo impresivnim rezultatima na kino blagajnama Hollywood ne odustaje od ekranizacije računalnih igara (kreativno, stvari izgledaju puno lošije - čak i Marion Cottilard i Michael Fassbender nisu bili dovoljni da "Assassin's Creed" dobije barem pristojan filma). Jedan od najvažnijih razloga neuvjerljivosti filmova snimljenih prema su kompleksne priče, zahtjevne za prebacivanje na film. Projekti nastali prema računalnim igrama često ostaju na ničijoj zemlji - obožavateljima igara upoznatim s radnjom i likovima filmovi su nedorečeni i nepotpuni dok oni koji nisu tematiku ranije upoznali ostaju zbunjeni. Ipak igre idu dalje - novi pokušaj je uskrsnuće najpoznatijeg i najpopularnije ženske junakinje Lare Croft.
Ovogodišnji "Tomb Raider" nije prva ekranizacija popularne igre. Kostim Lare Croft 2001 godine obukla je Angelina Jolie. Rezultat je bio slabašan film koji je u prvi plan stavio nikada atraktivniju Angelinu Jolie. Kaotična priča potpuno je u drugi plan bacila bilo kakvu zanimljiviju karakterizaciju likova iako su sporedne uloge tumačili Jon Voight (glumio Larinog oca, inače otac Angeline Jolie i Daniel James Bond Craig). Dvije godine kasnije snimljen je i nastavak i činilo se da je Tomb Raider, barem kada je Hollywood u pitanju, arhiviran. No ove godine Lara Croft je ponovo u akciji.
Izbor Alicie Vikander za ulogu glavne junakinje pokazuje da se novi "Tomb Raider" želi odmaknuti od prethodnih filmova. Vikander je glumački superiornija Jolie, ali ovo je prvi akcijski izazov glavne glumice. Ona je drugačija Lara Croft - mlađahna s više glumačke energije, emocije lika - manje igranja na kartu fizičkog izgleda i seksepila glavne junakinje.


Novi Tomb Raider radnjom se naslanja na video igru iz 2013 godine koja je reboot serijala. Prvi kadrovi filma otkrivaju nam kakvu Laru Croft ćemo gledati - uporna do bola, borbena progonjena događajima iz prošlosti. Redatelj Roar Uthaug prikazuje kako je Lara Croft postala Lara Croft - od djevojke koja je pobjegla od vlastitog identieta do ratnice koja preuzima očevo poslovno carstvo i borbu protiv sveprisutnih negativaca. Ekipa filma ne skriva ambiciju i vjeru da bi ovo trebao biti uvodni film serijala - o tome će odlučiti odaziv publike odnosno uspjeh na kino blagajnama.
"Tomb Raider" neujednačen je film koji nije u potpunosti uspio izbjeći klišeje (poput dolaska Lare u Croft poslovno carstvo - scena prepisana iz prvog filma Batman trilogije Christophera Nolana). Akcije ima dovoljno, zbog nje priča nije pala u drugi plan no kamera je ponekad pretjerano nervozna - rezultat je kaotičnostnekih akcijskih trenutaka filma. Ipak, akcijske vratolomije mlađahne Lare zaslužuju prolaznu ocjenu ponajviše zbog kreativnosti. U filmu se može pronaći različito orkestrirane akcijske scene - od jurnjave biciklom preko obračuna jedan na jedan pa sve do spektakularnog Larinog bijega iz olupine aviona.
Dramski detalji - odnosi između likova i njihova karakterizacija slabiji su dio filma. Prikaz glavne junakinje korektno je napravljen no odnos s ocem kao i Matthias Vogel (nije glavni ali je najeksponiraniji negativac filma) su neuvjerljivi i ubijaju ritam filma (odnos oca i Lare) ili su površni, bez bilo kakve ambicije da se dublje zagrebe ispod površine (Vogel). Ipak, treba dati određeni kredit čitavom projektu - ako film doživi nastavak velika je vjerojatnost da će priča o negativcima ("Red Trojstva") biti objašnjena i proširena.


Glavna snaga filma je Alicia Vikander. Nova Lara Croft potpuno je drugačija od prethodne i to je, većinom, zasluga švedske glumice. Glavna junakinja nikada se ne predaje, emocionalno je ranjena nestankom oca. Odbija bogato nasljedstvo, živi prema vlastitom osjećaju. Iz tuge i traume nastao je njen način života (onaj koji gledamo u početku filma). Lara Croft nije nepobjediva akcijska junakinja (u uvodnim minutama je nokautirana, tijekom trajanja filma ranjena - naizgled krhka Alicia u nekim scenama izgleda poput Ramba) nego se polako razvija i pretvara u ratnicu, ali ne gubi mladenački šarm i razigranost. Iako se spomenutom preobražaju mogu pronaći mane on je jedan od najvažnijih i najzanimljivijih elemenata filma. Lara Croft nastala u interpretaciji Alicie Vikander životniji je i gledatelju bliži lik u odnosu na prethodnicu. Junakinja koja osim luka i strijele te borilačkih vještina koristi mozak,inteligenciju.
Lara Croft se vratila. Unatoč manama "Tomb Raider" dobar je početak novog filmskog poglavlja o poznatoj junakinji. Film koji gledatelju donosi žanr kojeg kronično nedostaje u kino dvoranama (pustolovinu) i vrlo dobro izdanja Alicie Vikander i asistenata Dominica Westa i Waltona Gogginsa.

OCJENA: 7



ponedjeljak, 12. ožujka 2018.

SKRIVENA LJUBAV



REDATELJ: Luca Guadagnino
GLAVNE ULOGE: Timothee Chalamet, Armie Hammer, Michael Stuhlbarg, Amira Casar
TRAJANJE: 132 minute
NAZIV ORIGINALA: Call Me by Your Name

"Način na koji živiš svoj život samo je tvoj." - profesor Perlman

Neuzbudljiva i predvidljiva, devedeseta po redu dodjela "Oscara" je iza nas. Ništa se pretjerano uzbudljivo i neočekivano dogodilo nije - teme kojima se, na direktan i indirektan način, bavila trosatna ceremonija očekivane su i nikoga nisu iznenadile. Bez obzira na očekivane rezultate i nedostatak neizvjesnosti nekoliko detalja s ovogodišnje dodjele ostat će za dugo pamćenje. Gary Oldman i Roger Deakins konačno su, na zadovoljstvo publike, osvojili zlatni kipić dok je James Ivory oborio rekord koji će još dugo, dugo ostati nedostižan. Britanski filmaš zaslužan za filmove "Na kraju dana", "Howards End" i "Soba s pogledom" (Ivory je za spomenute filmove nominiran u kategoriji najboljeg redatelja, ali niti jednu nominaciju potvrdio nije) osvojio je nagradu za najbolji adaptirani scenarij filma "Skrivena ljubav". Ivory je postao najstariji dobitnik u natjecateljskim kategorijama (napunio je 89 godina). Obzirom na dob Jamesa Ivorya moglo bi se zaključiti da su članovi akademije vratili dug zbog prijašnjih nepotvrđenih nominacija. No nagrada za Ivorya potpuno je zaslužena i jedina je od četiri potvrđene nominacije za film redatelja Luca Guadagnina.
"Skrivena ljubav" (potpuno promašeni prijevod domaćeg distributera - "Zove me imenom svojim" bio bi prikladniji naslov obzirom na poetičnost filma) je poput istrgnutih stranica iz dnevnika tinejdžera. Tinejdžer čije dijelove dnevnika gledamo je Elio Perlman. Mjesto radnje je sjeverna Italija. Obitelj Perlman ima starinsku, ogromnu vilu sagrađenu u 17 stoljeću u kojoj provodi ljeto. Godina je 1983 i svakodnevnu rutinu obitelji razdrmat će dolazak američkog studenta Olivera. Oliver je gost obitelji, privremeni pomoćnik Eliova oca, arheologa. Oliver će provesti šest tjedana u domu Perlmanovih - šest tjedana koji će zauvijek ostati u sjećanju čitave obitelji . Posebno mlađahnog Elia...


Mnogi su preživjeli (neki i danas žive) one tinejđerske, prve ljubavi povezane s otkrivanjem vlastite seksualnosti i prvim seksualnim iskustvima. "Skrivena ljubav" filmska je priča o takvoj ljubavi (ha, možda domaći naslov i nije toliko promašen) ispričana kroz ljetna događanja u životu mlađahnog Elia. Spletom okolnosti Elio upoznaje Olivera - susret fatalan za obojicu - ipak više za Elija manje iskusnog i, zbog iskrenosti, ranjivijeg u odnosu na Olivera. Kroz odnos Olivera i Elia redatelj suprostavlja mladost i iskustvo (razlika u godinama glavnih protagonista nije velika no upravo nekoliko godina više Oliveru daju iskustvo da lakše podnese izvjesni završetak ljetne romanse), američku aroganciju  i europsku decentnost - suprotnosti koje se u filmu, ali tako često i u životu, privlače.
Snažna i emotivna ljubavna priča nosi film, ali ona ne bi bila toliko uvjerljiva, poetična pomalo i idealizirana (prošlost, posebno dane odrastanja često romantiziramo, pamtimo samo sretne dane iako je i onih drugih bilo - motiv je kojim se redatelj poigrava sve do finala filma) da film nema izvrsnu kameru koja svjedoči predivnim lokacijama. Guadagnino stvara poseban filmski ugođaj u kojem su priroda, mjesta na kojima je film snimljen dio radnje, događaja koje gledamo. Nevjerojatna je uvjerljivost kojom je prikazano ljeto - zrikavci i sunce pojačavaju lakoću življenja protagonista filma. Oni uživaju u običnim, jednostavnim stvarima, detaljima iz okruženja. Harmonijom i ljepotom prirode koju često ne primjećujemo ili je nemamo vremena primjetiti. Trebali li, barem ponekad - život bi bio ispunjeniji, jednostavniji i opušteniji. Ritam filma je polagan ponekad i melankoličan - baš kao što znaju biti ljetni dani. Ljetne noći.


Okruženje i vila obitelji Perlman je poput zajednice koja uživa u umjetnosti i kozmopolitizmu  -  diskretno odvojene od svijeta. Zajednice u kojoj buja život, ljubav i umjetnost. Film se, u većoj ili manjoj mjeri, dotiče različitih vrsta umjetnosti; redatelj naglašava da je ona neizbježan, potreban dio naših života. Poput obitelj, prijatelja i ljubavi. Arheologija i pronalasci Perlmana starijeg i Olivera filmu daju zrnce mističnosti. Umjetnost je radost življenja obitelji Perlman i njihovih gostiju. Da, osim ljubavi film slavi život te umjetnost koji su neraskidivo povezani.
Zamjerka filmu leži u previše minuta  - prvi dio, nekih sat vremena funkcionira izvrsno. U drugom dijelu "Skrivena ljubav" malo pada da bi finale filma pogađa u srž i podiže vrijednost cjeline.
Prvo glumačko ime filma mladi je američki glumac Timothee Calamet. Njegov Elio je gledatelju potpuno karakterno razokriven i uvjerljiv bez obzira na trenutak, situaciju u filmu. Da nije Churchilla i dugova prema Garyu Oldmanu, Calamet bi osvojio zlatni kipić u kategoriji najboljeg glumca.
Vrlo dobar je i Armie Hammer - privlačan ženama i muškarcima Oliver ima dozu američke teatralnosti. Demonstracija plesačkog umijeća američkog studenta najduhovitiji su trenuci filma.



Književni predložak nudi nastavak koji je redatelj i najavio - godinama nakon događaja u Italiji životni putevi Olivera i Elia ponovo će se sresti. Film bi premijeru trebao imati tijekom 2020 godine. Hoćemo li nastavak zaista vidjeti saznat ćemo uskoro no dvojka neće promijeniti ništa kada je u pitanju vrijednost "Skrivene ljubavi". Riječ o emotivnom, poetičnom, predivno snimljenom filmu koji slavi život i ljubav koja ponekad vrlo bolna može postati.

OCJENA: 9

četvrtak, 8. ožujka 2018.

LBJ



REDATELJ: Rob Reiner
GLAVNE ULOGE: Woody Harrelson, Jennifer Jason-Leigh, Michael Stahl-David, Bill Pulman, Richard Jenkins
TRAJANJE: 108 minuta

"Power is where power goes." - Lyndon B. Johnson

Prije nešto manje od dvije godine trideset šesti američki predsjednik Lyndon Baines Johnson dobio je dva filma. Iako LBJ nije politički i medijski zanimljiv kao Nixon, Lincoln ili JFK (mnogi Johnsona pamte i percipiraju kao onoga koji je postao predsjednik nakon ubojstva Kennedya), filmaši su odlučili zapisati pričo o LBJu- Prvi film o Johnsonu bio je televizijski - riječ je HBO projektu pod naslovom "All The Way". Zanimljivu glumačku ekipu filma predvode Bryan Cranston (LBJ), Frank Langella i Anthony Mackie (Martin Luther King). Cranston je nominiran za "Zlatni Globus" te je film redatelja Jaya Roacha dobio (većinom) prolaznu ocjenu. Nekoliko mjeseci kasnije premijerno je prikazan kino film jednostavnog naslova "LBJ". Ambicioznost projekta teškog tridesetak milijuna dolara potvrđuje odabir Roba Reinera ("Ostani uz mene", "Misery", "Malo dobrih ljudi") za redatelja  kao i glumačka ekipa predvođena Woodyem Harrelsonom, Richardom Jenkinsom i Jennifer Jason- Leigh. Nakon kratkog zakašnjenja "LBJ" je od prošlog tjedna na programu domaćih kino dvorana.



Hipoteku,onog nakon Kennedya, koja je Johnsona pratila čitav politički život  Reiner je prelio i na film. Radnja počinje nekoliko sati uoči ubojstva predsjednika Kennedya i, uz nekoliko flashbackova , prati događaje odnosno Johnsonovu ulogu za vrijeme i nakon atentata. Zanimljivo je da je i vraćanje u prošlost povezano s Johnson- Kennedy odnosom. Gledatelj ne saznaje ništa o Johnsonovom političkom usponu, vrlo malo o privatnom životu - LBJ je prikazan kao čovjek odnosno političar koji je imao smisla jedino ako je njegova priča povezana s klanom Kennedy.
Iako u vječnoj sjeni JFK-a, Johnson je prikazan kao lukav političar, oportunist spreman na prilogadbu svakoj situaciji kada je o(p)stanak na vlasti u pitanju. Znao je vrlo dobro iskoristiti mrvice sa stola koje je dobivao u trenucima kada je bio potpredsjednik - službeni Kennedyev zamjenik bio je daleko od donošenja važnih političkih odluka. No Johnson će i od, naizgled, nevažnih stvari stvoriti dobar materijal za političku trgovinu.
Zašto je Johnson trebao Kennedyu? Odgovor na pitanje su najbolji trenuci filma. Zakulisne političke igre u kojima je Johnson bio veza između Kennedya i radikalnih, ali važnih i utjecajnih figura unutar Demokratske stranke. Obzirom da je redatelj odustao od detaljnijeg prikaza Johnsonove biografije (valjda je bilo Johnsona i bez Kennedya), političko-ekonomska trgovina i zakulisne igre u Washingtonu najzanimljiviji su trenuci filma.


Iako se redatelj potrudio završnim govorom (u kojem glavni protagonist prihvaća Kennedyevu političku ostavštinu) prikazati Johnsona kao pozitivnog tipa takva ideja baš i nije uspjela iz dva razloga. Prvi je spomenuti oportunizam kojeg je Johnson pažljivo njegovao u političkoj karijeri - teško je povjerovati u prihvaćanje prethodnikovih ideja iz poštovanja ili uvjerenosti u njihovu ispravnost. Više se čini da je riječ o zarađivanja političkih bodova.
Drugi razlog je spomenut na odjavi filma - nakon završetka mandata naslijeđenog od Kennedya Johnson se nije kandidirao na izborima zbog, između ostalog, vrlo lošeg rejtinga i nepopularnosti. Razlog je eskalacija rata u Vijetnamu kojeg Johnson podržavao. Zanimljiva kontroverza, vjerojatno i najintrigantniji dio Johnsonove političke biografije spomenut je tek u rečenici- dvije tijekom odjave filma.
Glumačka ekipa sastavljena je od jakih imena no rezultat nije impresivan. Woody Harrelson zagušen je s pretjeranom i neuvjerljivom šminkom, Bill Pulman izgleda kao da je pregrizao limun - najbolju ulogu je ostvario sveprisutni Richard Jenkins interpretirajući senatora Richarda Russella.
"LBJ" biografska je priča o Lyndonu Bainesu Johnsonu političaru koji je živio u sjeni klana Kennedy sve do trenutka kada je JFK ubijen u Dallasu. Iako je Johnson imao kontroverznih i intrigantnih detalja u političkoj karijeri redatelj je igrao na sigurno i snimio mlaku i ne pretjerano zanimljivu priču o slučajnom predsjedniku. "LBJ" je nevažan projekt za filmografiju redatelja Roba Reinera, ali i za većinu glumaca koji nastupaju u filmu.

OCJENA: 5

utorak, 6. ožujka 2018.

OSCAR 2018 - ZAVRŠNI REZ




Devedeseta dodjela zlatnih kipića je iza nas. Analiziraju se pobjednici i gubitnici, komentiraju govori sudionika i scenarij čitave ceremonije. Bilo je dobrih i manje dobrih detalja - Goodtalking Vam donosi komentar viđenog, dobre i loše strane dodjele najpopularnije svjetske filmske nagrade. Prvo dobitnici odnosno dobre vijesti.



Akademija je ove godine, u različitim kategorijama, nagradila troje ljudi koji su nagradu već trebali dobiti.
Britanski filmaš James Ivory postao je najstariji dobitnik nagrade u povijesti. Osvojio je Ivory nagradu u kategoriji najboljeg scenarija filma "Call me by Your Name" (u nas nepotrebno i čudnovato preveden kao "Skrivena ljubav" - Oscar za scenarij jedina je potvrđena nominacija za film). Ivory je, do ove godine, nominiran za režiju filmova "Soba s pogledom" (1987), "Howards End" (1993) i "Na kraju dana" (1994). Na kraju, priča je imala sretan završetak i Ivory je prvog Oscara dobio u devedestoj godini života. Moglo je i prije, ali bolje ikad nego nikad.
"Fargo", "Iskupljenje u Shawshanku", "Nema zemlje za starce", "Sicario" i "Skyfall" neke su do 14 nominacija Rogera Deakinsa, majstora od kamere. Četrnaesta nominacija bila je sretna za Deakinsa i davno zasluženi Oscar je u pravim rukama. "Blade Runner 2049" izgleda fantastično - Deakins je napravio sjajan posao i (u jakoj konkurenciji) osvojio nagradu.
Treći čovjek, dobitnik i pobjednik ovogodišnje dodjele je ljubimac publike Gary Oldman. Preobrazba u Winstona Churchilla donijela je glumcu prvog Oscara - u prošlosti bilo materijala da se Oldman nagradi. Nakon Leonarda Di Capria još je jedno veliko,  zašto on nema Oscara, filmofilsko pitanje skinuto s dnevnog reda.
Iako je "Oblik vode" od 13 potvrdio tek četiri nominacije dobitnik večeri je i Guillermo Del Toro. Meksički redatelj u svojoj filmografiji ima nekoliko boljih filmova od nagrađenog no okolnosti su bile naklonjene neobičnoj, bajkovitoj ljubavnoj priči.
Glumački dobitnici (uz spomenutog Oldmana to su Sam Rockwell, Frances McDormand i Allison Janney) zasluženo nose nagrade. Jordan Peele postao je prvi Afroamerikanac dobitnik nagrade za najbolji scenarij ("Bježi!"). Dobitnici su i filmofili iz susjednog kina koje su Gal Gadot, Del Toro, Emily Blunt i još nekoliko odabranih posjetili tijekom projekcije. No kao i uvijek, dodjela Oscara nije događaj koji se bavi samo filmom....


Očekivano, čitava je ceremonija obilježena pokretima MeToo# i Time's Up i porukama o važnosti ravnopravnosti spolova, protiv diskriminacije i seksualnog iskorištavanja žena. Ništa neobično i ništa loše - Oscar je uvijek bio mjesto promicanja različitih pokreta, ukazivanja na probleme (sjetimo se izaslanice Marlona Branda koja je ukazala na težak položaj domorodaca u SAD-u) i političkih ideja. Svidjelo se to nama ili ne, tako je bilo i tako će ostati - milijuni gledatelja (pre)velika su publika da bi se ostalo samo na filmovima. Borba protiv bilo kakve diskriminacije i nasilja uvijek je dobrodošla i to treba pozdraviti no čitava ovogodišnja priča pokazala je nevjerojatno licemjerje i dvostruka mjerila. Glavna meta, iako mu ime nigdje nije spomenuto, bio je Harvey Weinstein (iako je upravo Weinstein dugo godina bio jedan od najvažnijih ljudi u lovu na Oscare - sjetimo se npr. senzacionalnog trijumfa "Zaljubljenog Shakspearea" kada je pobijedio Spielberga odnosno "Spašavanje vojnika Ryana, neki prisutni su Weinsteinu zahvaljivali na nagradama). Nasilnike nećemo imenom spominjati i nije im mjesto među nama -poruka je poslana na dodjeli (također su izbjegavani filmovi Woodya Allena i Romana Polanskog kojem se mnogi od prisutnih dugotrajnim aplauzom dali podršku 2003 godine kada je redatelj osvojio nagradu za najboljeg redatelja) međutim tijekom večeri nagradu je primio i košarkaški virtuoz,  jedan od najboljih u povijesti igre - Kobe Bryant. Bryant je dobio nagradu za kratkometražni crtani film "Dear Basketball". Dočekan je, kako i pobjednici zaslužuju, pljeskom i odobravanjem. Ništa čudno, ali postoji detalj koji pokazuje dvostruka mjerila. Godine 2003 sretno oženjeni Bryant optužen je za napastovanje devetnaestogodišnje zaposlenice hotela u Coloradu. Slučaj je završio na sudu gdje se Bryant ispričao žrtvi te se nagodio sa djevojkom. Toliko o dosljednosti i jednakim mjerilima. Dok se jedne osuđuje druge se nagrađuje. Izgleda da, za članove akademije i mnoge prisutne na dodjeli, postoje razlike između zlostavljača.


Osim problema s dvostrukim mjerilima i potrebe da se neki za iste stvari osuđuju dok se drugi nagrađuju (osuditi bi trebalo sve - inače i čitava borba gubi na vjerodostojnosti), ovogodišnje dodjela "Oscara" bila je predvidljiva, lišena iznenađenja i neizvjesnosti. Većina favorita potvrdila je nominacije (možda je tek u izboru najboljeg filma malo, ali doista malo iznenađenje bio "Oblik vode" umjesto "Tri plakata izvan grada) bez ikakvih neočekivanih dobitnika. Predvidljivost posljednjih godina nagriza dodjelu Oscara i glavni je razlog i pada gledanosti. Iako je konkurencija i ove godine bila dobra, ništa se neočekivano nije dogodilo i to je jedan od razloga manjeg interesa ljubitelja filma Da, čak i ovdje u našim krajevima nije zanimljivo ostati budan čitavu noć kako bi gledao potvrdu onoga što se očekuje.
Devedeseta dodjela nagrada Oscar je iza nas. Ispravljene su neke stare greške (Oldman, Deakins, Ivory), ali su otvorene neke nove (Christopher Nolan) Vatromet taština ugašen je do iduće godine. Na istom mjestu, u isto vrijeme. S nadom u veću neizvjesnost i manju proračunatost kod dodjele nagrada.

ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

OSCAR 2018 - DOBITNICI



Najbolji film: "Oblik vode" - The Shape of Water
Najbolji redatelj: Guillermo Del Toro - "Oblik vode" (The Shape of Water)
Najbolja glavna ženska uloga: Frances McDormand - "Tri plakata izvan grada" - (Three Billboards outside Ebbing, Missouri)
Najbolja glavna muška uloga: Gary Oldman - "Prijelomni čas" (Darkest Hour)
Najbolja sporedna ženska uloga: Allison Janney ("Ja, Tonya")
Najbolja sporedna muška uloga: Sam Rockwell ("Tri plakata izvan grada")
Najbolji originalni scenarij: Jordan Peele - "Bježi" (Get Out!)
Najbolji adaptirani scenarij: James Ivory - "Skrivena ljubav" (Call me by your name")
Najbolji dugometražni animirani film: Lee Unkrich i Darla K.Anderson ("Coco i velika tajna")
Najbolji film s neengleskog govornog područja: "Fantastična žena", Čile
Najbolja fotografija: Roger A. Deakins - "Blade Runner 2049"
Najbolji zvuk: Gregg Landaker, Gary A.Rizzo i Mark Weingarten ("Dunkirk")
Najbolja montaža zvuka: Richard King, Alex Gibson ("Dunkirk")
Najbolja scenografija: Paul Denham Austerberry, Shane Vieau i Jeffrey A. Melvin "Oblik vode" (The Shape of Water")
Najbolji vizualni efekti: John Nelson, Gerd Nefzer, Paul Lambert i Richard R.Hoover - "Blade Runner 2049"
Najbolja originalna pjesma: Remember Me - Robert Lopez i Kristen Anderson Lopez (Coco i velika tajna)
Najbolja glazba: Alexandre Desplat - "Oblik vode" (The Shape of Water)
Najbolja montaža: Lee Smith ("Dunkirk")
Najbolja šminka: Kazuhiro Tsuji, David Malinowski i Lucy Sibbick - "Prijelomni čas" (Darkest Hour")
Najbolja kostimografija: Marc Bridges - "Fantomska nit" (Phantom Thread)
Najbolji dokumentarni film: "Icarus"(Bryan Vogel i Dan Cogan)

subota, 3. ožujka 2018.

CRVENI VRABAC



REDATELJ: Francis Lawrence
GLAVNE ULOGE: Jennifer Lawrence, Joel Edgerton, Jeremy Irons, Mattias Schoenaerts
TRAJANJE: 140 minuta
NAZIV ORIGINALA: Red Sparrow

"Svako ljudsko biće je slagalica potrebe..." - Matron

Hollywood je uvijek bio aktualan kada je u pitanju politička (unutarnja ili vanjska sasvim je svejedno) svakodnevica SAD-a. Filmske kompanije brzo reagiraju, pronalaze priče (istinite ili izmišljenje) koje se mogu povezati s, više ili manje, recentnim poltičko-vojnim događajima. Jedan od takvih projekata je i roman "Crveni vrabac" kojeg je napisao bivši zaposlenik CIA-e Jason Matthews. Prava na ekranizaciju romana odmah je otkuila kompanija "20th Century Fox" - posljednjih su godina odnosi SAD-a i Rusije zahladnjeli (sukob u Ukrajini jedan je od razloga) i ekranizacija "Crvenog vrapca" bila je pitanje vremena. "Fox" je ponovo spojio glumicu Jennifer Lawrence i redatelja Francisa Lawrencea (surađivali na serijalu "Igre gladi") i angažirao još nekoliko vrlo zanimljivih glumačkih aduta (Jeremy Irons, Joel Edgerton, Charlotte Rampling). Snimljen je film koji bi, ako ostvari dobar komercijalan uspjeh, mogao dobiti nastavke - u međuvremenu je Matthews završio trilogiju o crvenom vrapcu. 
Priča filma prati Dominiku Egorovu, balerinu ponos Boljšoj teatra. U noći velikog nastupa pred uglednim gostima, Dominika strada i zbog ozljede više ne može plesati. Bez posla i zbog prijetnje da će njena bolesna majka izgubiti odgovarajuću liječničku pažnju i brigu Dominika pristaje na odlazak u kamp za specijalne agente. Obuku koja je više psihičke nego fizičke prirode - odabrani, budući obavještajci (Vrapci) moraju naučiti koristiti vlastito tijelo u svrhu manipulacije. Naučiti, završiti obuku i služiti Rusiji ili zauvijek nestati....



"Crveni vrabac" špijunski je triler u kojem nema puno akcije, ali je iznimno brutalan u scenama mučenja i ubojstava. Redatelj je vrlo eksplicitan u scenama nasilja i gledatelja stavlja na iskušenje - gledati ili okrenuti glavu od krvlju natopljenih sadističkih scena. Krv i sirov prikaz nasilja naglašava brutalnost špijunskog svijeta u kojem se spletom životnih okolnosti našla bivša balerina. Drugi detalj bitan za priču o transformaciji balerine u obavještajku je seks odnosno psihološko-seksualne manipulacije koje su glavno obavještajno oružje Crvenog vrapca. Zanimljive posebno kada se radi o špijunskim igrama.
Koktel nasilja i seksa kakav donosi "Crveni vrabac" nemoguće je prikazati bez uvjerljive glumačke izvedbe glavne glumice. Jennifer Lawrence napravila je (ponovo) vrlo dobar posao - njena kameleonske promjene tijekom filma (fizičke, ali i psihičke) glavni su aduti filma. Dominika Egorova intrigantan je i provokativan lik - seksualno oružje za psihološko manipuliranje (scena tijekom obuke u kojoj se Dominika Egorova obračunala s kolegom silovateljem rijetko se može vidjeti u kino dvoranama) kojeg je glumica interpretirala nadahnuto i hrabro. Iako se mogu čuti glasovi da (nakon filmova "Majka!" i "Putnici") je karijera Jennifer Lawrence u laganoj krizi to nije točno - glumica je počela birati sve zahtjevnije i složenije uloge, za kino zaradu rizičnije projekte.


Nasilje, seks, odlično izdanje glavne glumice i špijunski rasplet filma. Izgleda kao da je riječ o vrhunskom filmu koji zaslužuje najviše ocjene. Nažalost, nije tako. Zaplet i mnogi detalji radnje u filmu na staklenim su nogama, neuvjerljivi i poništavaju mnoge dobre strane filma. Priča ima previše dramaturški tankih detalja (npr. Rusi se odriču ponosa, prvakinje u baletu nakon ozljede - ona je nesposobna za balet, ali nije za tajnu agenticu - ozljeda noge je fatalna za plesačku karijeru, ali nije za obavještajnu, nakon nekoliko mjeseci obuke Dominika pod novim, obavještajnim imenom leti u Budimpeštu i postaje tajna agentica - nakon samo nekoliko mjeseci zaboravljen je pravi identitet Egorove, u današnje vrijeme kada se informacije šire brzinom klika.... itd, itd) koji su rezultat pretjerivanja s propagandnim podtekstom o našim (dobrim) i njihovim (lošim) djevojkama i dečkima.
"Hladni rat nije gotov" - govori Morton, učiteljica u centru za obuku. Upravo tako u pojedinim trenucima izgleda Francisov film - kao projekt rađen u najhladnije doba s prikazom protivničke strane u najgorem svjetlu. Ne navija pisac ovih redaka za niti jednu stranu niti je to namjera ovog teksta - problem pristranosti ovdje je i veliki problem koji utječe na uvjerljivost filma. Kako uzeti ozbiljno šefove ruske obavještajne službe koji izgledaju i ponašaju se kao da je vrijeme Staljina i Berije? Čitava ruska obavještajna zajednica kao i mjesto na kojem se odigrava obuka vrabaca (to se odnosi i na Budimpeštu u kojoj se odigrava dio radnje) izgleda kao da je pobjegla iz šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ruski obavještajci, zapravo čitavo društvo prikazano je arhaično, zaostalo ponekad i karikaturalno (tome pridonosi i engleski s akcentom) i to upravo u trenucima kada Rusija demonstrira vojnu moć na više kriznih svjetskih žarišta i kada postoje ozbiljne sumnje da su ruski majstori od računala utjecali na ishod predsjedničkih izbora u SAD-u. Stvari su u filmu prikazane crno-bijelo iako postoji puno mogućnosti za nijansama sive. Iako je riječ o fikciji, redateljevoj viziji ona doista izgleda samo kao fikcija bez previše dodira sa stvarnošću i sa pretjeranom, nepotrebnom dozom pristranosti. Upravo kao u vrijeme Hladnog rata.



Iako je "Crveni vrabac" drugačiji špijunski triler teško se oteti dojmu da je propuštena velika prilika. Film ne zaslužuje (pre)veliku ocjenu, ali vrijedi ga pogledati. Rezultati na kino blagajnama donijet će odgovor da li je nakon šojke rugalice "Crveni vrabac" novi serijal u kojem je glavna glumačka snaga Jennifer Lawrence. Nastavci možda i donesu veću inspiraciju redatelju. Novom ili starom, sasvim je svejedno.

OCJENA: 6


četvrtak, 1. ožujka 2018.

NOĆ IGRE



REDATELJI: John Francis Daley, Jonathan Goldstein
GLAVNE ULOGE: Rachel McAdams, Jason Bateman, Kyle Chandler, Sharon Horgan, Jesse Plemmons, Michael C. Hall
TRAJANJE: 100 minuta
NAZIV ORIGINALA: 100 minuta

Max i Annie vole se igrati. Kvizovi, mozgalice svih vrsta njihova su strast - na kvizu su se upoznali, igrajući pantomimu Max je zaprosio Annie. Ona je rekla da i udala se za Maxa. Bračni život nije promijenio njihove navike - svakog tjedna organiziraju noć igre u kojoj se s prijateljima natječu u različitim društvenim igrama. Jedne večeri društvu se priključuje i Brooks, Maxov brat. On je Maxov Kriptonit - uspješniji i elokventniji Brooks uvijek će pronaći trenutak kako bi podsjetio brata tko je The Man. Nakon druženja u kojem je, ponovo, pobijedio brata Brooks poziva društvo na noć igre u njegovom domu. Društvo oduševljeno pristaje i dolazi na novu dozu nadmudrivanja i natjecanja. No igra na Brooksovom terenu nešto je novo i drugačije - počinje noć koja će igračima donijeti igru koja se pamti do kraja života....



Scenarist Mark Perez i redatelji filma John Francis Daley i Jonathan Goldstein nisu samo filmski radnici nego su i filmofili. "Noć igre" prepun je posveta, scena u kojima se mogu prepoznati klasici, kultni filmovi ili samo recentne filmske figure popularne posljednjih godina. Inspiracija za zaplet i dijelove radnje također pronađena je u dobro poznatim filmovima. Priča je kombinacija Fincherove "Igre" i vrlo dobre komedije "Čovjek koji je previše znao" iz 1997 godine u kojoj briljira Bill Murray. Redatelji su dodali vlastite ideje i snimili zabavnu i za mnoge komedije koje nam dolaze iz Hollywooda superiornu kombinaciju komedije i akcije uz dramske, obiteljske trenutke. Redatelji većinom uspijevaju izbjeći klišeje (tako česte kada su u pitanju današnje komedije) - kada se čini da su odnosi između nekih likova već viđeno, rasplet filma donosi potpuno drugačiji prikaz (posebno se to odnosi na Maxa i Brooksa - Brooks je, isprva, superiorni brat, privlačniji i uspješniji od Maxa, ali kako minute filma odmiču tako se i odnos izjednačava i prelazi na Maxovu stranu). U nekoliko navrata radnja odlazi u neočekivanom pravcu - redatelji pokušavaju, često i uspijevaju, pobjeći od humora kakve možemo gledati u većini recentnih hollywoodskih komedija. Uz zanimljive filmofilske posvete ugrađene u radnju (Rachel McAdams i njen "Pulp Fiction" trenutak jedan je od najboljih trenutaka filma), ali i detalje u pojedinim scenama (Max je zaprosio Annie ispod postera "Divlje horde") razlog zbog kojeg je "Noć igre" uspjela komedija leži u činjenici da su redatelji izbjegli zahodski humor. U niti jednom trenutku ne prelaze granicu pretencioznosti i glavna im je ambicija (koja je većinom ispunjena) napraviti, snimiti zabavan film.



Protagonisti filma nisu banalni, uobičajeni likovi iz komedije već su dobro oblikovani. Iako ih ponekad ismijavaju redatelji imaju razumijevanja i empatiju prema ekipi iz predgrađa. Svaki par ima normalne životne probleme - često viđeni životni problem muči i Garya, prvog susjeda Maxa i Annie.
Glumačka ekipa izgleda vrlo relaksirano i ostavlja dojam da se dobro zabavila tijekom snimanja. Rachel McAdams prvo je ime filma - dražesna glumica izvrsno se snašla u ulozi Annie i dominatna je partneru Jasonu Batemanu odnosno Maxu. Parovi koji se okupljaju u noći igre dobro su pogođeni, glumački i karakterom. Jesse Plemons pokazuje kako mu uloge čudaka dobro stoje - za ljubitelje tv serija "Dexter" i "Dva metra ispod zemlje" dobra je vijest Michael C. Hall u ulozi....Ma najbolje da taj detalj otkrijete sami.
"Noć igre" zabavna je i duhovita komedija ispunjena filmskim posvetama i crnim humorom. Film koji pokazuje da se i danas dobra komedija može snimiti izbjegavajući zahodski humor i podcjenjivanje  gledatelja.

OCJENA: 7