ponedjeljak, 11. veljače 2013.

AMOUR (LJUBAV)




REDATELJ:Michael Haneke
GLAVNE ULOGE:Emmanuelle Riva,Jean-Louis Trintignant,Isabelle Huppert
TRAJANJE:121 minuta

Georges (Trintignant) i Anne (Riva) su bračni supružnici. Oboje u osamdesetima, mirovini i nastoje što dostojanstvenije provesti ostatak života. Po struci su bili učitelji glasovira, te odlaze na koncerte i ponekad slušaju glazbu svojih učenika. Jednog dana Anne doživi napadaj, moždani udar zbog kojeg se život ovog vremešnog para zauvijek počinje mijenjati...
"Ljubav" je posljednji film  koji ima ovogodišnju nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg filma, a za kojeg pišem recenziju. Kao što sam već i napomenuo u jednoj od prethodnih recenzija svaki od tih filmova ima svoje adute i poneku posebnost koja ga čini interesantnim odnosno mogućim dobitnikom. Takav je slučaj i sa ovim filmom....



"Ljubav" je scenarističko-redateljski rad Michaela Hanekea, rođenog Bavarca (r.1942 u Munchenu). Redatelj koji ima originalan, depresivan i mračan stil je do sada u karijeri snimio više zanimljivih filmova ("Bijela vrpca","Funny games") no ljubitelje filma ponajviše je oduševio sa voajerskim trilerom "Skriveno" sa Danielom Auteilom i Juliette Binoche u glavnim ulogama. "Ljubav" je ove godine dobitnica "Zlatne Palme" u Cannesu, te je nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Očekivano, jer su filmovi dobitnici nagrade u Cannesu  nerijetko "potvrđeni" i oscarom. Međutim ono što je bilo prilično iznenađenje jest nominiranje  filma u još četiri kategorije; najbolji film, redatelj, scenarij te najbolja glavna ženska uloga. To već nije uobičajna praksa da film sa neengleskog govornog područja bude nominiran u toliko kategorija. Sve  nominacije su potpuno zaslužene (mišljenja sam da je mogla biti i još pokoja nominacja)  i uvjeren sam da će ovaj film uz Oscara za najbolji strani film odnijeti i poneku nagradu u ostalim kategorijama. Tu ponajprije mislim na Emanuelle Rivu koja je sa svoje 84 godine postala najstarija glumica nominirana za nagradu Oscar u povijesti. Do sada je tu titulu nosila Jessica Tandy za ulogu u filmu "Vozeći gospođu Daisy" iz 1989.godine. Gospođa Tandy je tu nominaciju potvrdila, te osvojila nagradu.


Neka Vas naslov ovog film ne zavara. Ovo većim dijelom nije film o ljubavi. Ovo je film o umiranju. Jedinoj izvjesnosti koja nas očekuje. Bez obzira na naše porijeklo, pripadnost ili bilo koju drugu osobinu. Haneke je ostao dosljedan sebi te je ponovo prokleto "težak" i depresivan (inače autor je scenarij napisao i prema vlastitim iskustvima; njegova teta je bila dugogodišnji bolesnik te je neka od tih događanja prenio na ovaj film). Naravno, postavlja se pitanje kada gledatelj pogleda kratak sadržaj odnosno radnju filma; "Pa k vragu zbog čega gledati film o umiranju?". Zato jer je Haneke bez kompromisa i lažnog uljepšavanja uz pomoć vrhunskih glumaca (Trintignant se je ponovo pojavio na filmu nakon 7 godina pauze samo zbog ove uloge) prikazao dva segmenta ljudskog života; bolest i umiranje. Zapravo je fascinantna realnost i uvjerljivost ovog filma. Ponekad, tijekom gledanja filma imamo osjećaj kao da je redatelj postavio kamere u dom dvoje starijih ljudi, te snima njihove dane. Njihov stan je njihovo prebivalište, ali ne i dom. On je uredan, ali hladan. Ta hladnoća se sve više uvlači u gledatelja kako se stanje bolesne Anne pogoršava. Haneke bolest ne romantizira niti podilazi gledateljima; on posljedice moždanog udara na život starijeg para te njihove kćeri prikazuje onakve kakve jesu.Problemi su svakodnevni:hranjenje bolesne žene, njeno kretanje, odlazak na wc, kupanje...sve su to stvari koje postaju izrazito zahtjevne kod takvih bolesnika. Sa takvim stvarima Haneke suočava Georgesa. ali i gledatelje. Stavlja na kušnju njegovu ljubav i izdržljivost. Georges je stariji gospodin kojem je teško izdržati u novonastaloj situaciji. Odnos okoline je također na neki način prepoznatljiv; na jednoj razini Georges ima podršku koja je najčešće moralna ili ako je konkretna onda je naplaćena. U gotovini. Georges je rastrgan između želje da pomogne voljenoj, ali i svjestan svoje nemoći da promijeni ono što slijedi. I odlučuje nešto poduzeti....sve samo da ne pogazi obećanje voljenoj Anne. Da ju više nikada neće vratiti u bolnicu....
 Na kraju Haneke, koliko god bio depresivan i realan, "dopušta" da unatoč nelagodnim temama koje se provlače kroz cijelo trajanje filma (bolest,neumitno događanje smrti....) gledamo na priču sa pozitivnim osjećajima. Anne i Georges su unatoč svemu imali jedno drugo do samoga kraja. Kraja "prelijepog i dugog puta" kako Anne kaže. Bez obzira koliko težak i mučan taj kraj bio.
"Ljubav" je velik i moćan film. Emotivan, neugodan, potresan, ali vrlo realan prikaz "jeseni života" koji nas tjera na razmišljanje i postavljanje pitanja; imamo li i mi u svojem životu neku "Anne" ili "Georgesa" koji će biti tu, uz nas, sve dok nas smrt ne rastavi?
OCJENA:9





Nema komentara:

Objavi komentar