četvrtak, 8. lipnja 2017.

SERPICO




REDATELJ: Sidney Lumet
GLAVNE ULOGE: Al Pacino, Cornelia Sharpe, John Randolph, Tony Roberts
TRAJANJE: 130 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1973

"Tko može vjerovati policajcu koji ne uzima novac?"


Ne, nije greška niti tipfeler, dobro ste pročitali. Ovaj neobičan citat iznad je rečenica koju ponavljaju gotovo svi policajci i inspektori pri svom prvom susretu sa tvrdoglavim, netipičnim i nepotkupljivim Serpicom. Kada bi se svaki film mogao opisati sa samo jednim citatom ili rečenicom, u slučaju „Serpica“ to bi bio upravo gore navedeni.
Ovo filmsko (remek) djelo iz 1973. godine je rađeno prema istoimenom književnom (remek) djelu. Autor biografske knjige o policajcu Francku Serpicu koji se borio protiv korumpiranog policijskog sustava u New Yorku je Peter Maas, dok je redatelj istoimenog filma Sidney Lumet („12 gnjevnih ljudi“, „Pasje poslijepodne“, „Mreža“).

Kritičari ističu (i sam sam se uvjerio) da film do najsitnijih detalja prati knjigu i upravo na temelju toga je zaradio nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje adaptiranih scenarija. Za vrijeme čitave radnje dominiraju tmurno vrijeme, prljave ulice i interijeri New Yorka, te brdo tipova sumnjiva izgleda i morala. Priča je realna, da realnija ne može biti i upravo je ona najveća vrijednost filma. Sve je očekivano, uvijek se može pretpostaviti što slijedi, te se već na početku može zaključiti da neće biti sretnog završetka za Serpica ( Cervantesov izraz „borba s vjetrenjačama“ može zamjeniti/poistovjetiti izrazom „Serpicova borba“). Kroz čitav film se vodi moralno-etička borba, kako kod glavnog protagonista, tako i kod gledatelja, o ispravnosti policijskih postupaka odnosno o „čistom“ (mito koje potječe od kladioničara) i „prljavom“ novcu (mito koje potječe od narko-bossova).


Al Pacino je fenomenalan u situacijama u kojima Serpico razmišlja ili pak vodi unutarnje razgovore sam sa sobom. Najbolji primjer je početna scena u kojoj Serpica ranjenog u glavu voze policijskim autom do bolnice. Čuje se samo zvuk policijske sirene, kamera prikazuje Pacina koji se toliko uvjerljivo njiše i bori da ne zaspe da mu možemo točno pročitati tok misli. Inače, scena je dosta slična uvodnoj sceni iz filma „Carlitov način“ redatelja Briana De Palme. U tom filmu Al Pacino također igra glavnu ulogu (Carlita Brigantea), te jednako dobro (iako je vremenski razmak između filmova čak 20 godina) odrađuje dio bez dijaloga kada ga odvoze na nosilima u bolnicu.
Serpico je jedna od Pacinovih manje spominjanih uloga (da ne kažem najpodcjenjenija), ali definitivno jedna od najboljih. Glavni razlog toga je to što je se film po godini izlaska (1973) smjestio između vjerovatno dva najbolja filma svih vremena – Kum (1972) i Kum II (1974) - uostalom to su i najbolje uloge u Pacinovoj karijeri (možda i u povijesti filmske industrije ?!). Još nekoliko razloga podcijenjenosti Serpica: riječ je o jednoj od rijetkih uloga u kojoj Pacino glumi pozitivca (znamo svi da negativci više privlače publiku, pogotovo kada ih glumi Pacino), i to ne bilo kakvog, nego policajca koji ruši predrasude jer osim što se bori protiv korupcije, u slobodno vrijeme sluša operu i trenira balet! Ovo je samo jedna uloga u nizu kojom je potvrdio da su sedamdesete bile najbolje godine njegove karijere. 


Pacino je posebno upečatljiv u dijelu kada ima gustu bradu i živi hippiejevskim načinom života. Na temelju svega navedenoga potpuno je zasluženo dobio nominaciju za Oscara za najbolju glavnu ulogu.
Nekoliko zanimljivosti za kraj. Produkcija je koštala 2.5 do 3 milijuna dolara. Stvarni Serpico bio je prisutan na početku snimanja filma, no redatelj ga je kasnije odstranio zbog mogućeg utjecaja na  Pacina. Prije nekoliko godina (točnije 2012.) Serpico je izjavio da ga je Al Pacino odglumio bolje nego on sam sebe. Većina filma je snimljena u New Yorku, a neke od scena su snimljene i u Serpicovom stanu. Na IMDb-u film trenutno ima ocjenu 7,8, Metacritic mu daje 87, a Rotten Tomatoes 90% od strane kritike.


Autor recenzije: Domagoj Bencun

Nema komentara:

Objavi komentar