petak, 23. lipnja 2017.

RONILAČKO ZVONO I LEPTIR




REDATELJ: Julian Schnabel
GLAVNE ULOGE: Matthieu Amalric, Emmanuelle Seigner, Patrick Chesnais, Max Von Sydow, Anne Consigny
TRAJANJE: 112 minuta
NAZIV ORIGINALA: Le scaphandre et le papillon
GODINA PROIZVODNJE: 2007

“Ronilačko zvono i leptir” („The Diving Bell and the Butterfly“) biografski je film o Jean-Dominique Baubyju, francuskom glumcu, autoru i uredniku poznatog modnog časopisa “Elle” rađen prema istoimenoj knjizi. Film je prvobitno trebao biti snimljen u američkoj produkciji („Universal Studio“), ,glavna uloga bila je rezervirana za Johnnya Deppa, no nakon njihovog povlačenja, projekt preuzimaju francuske produkcijske kuće na čelu sa redateljem Julianom Schnabelom i Mathieu Amalricom („Grand Budapest Hotel“) kao glavnim glumcem.
Uvodna scena nas odmah baca u srž radnje. Buđenje, mutan pogled, izgubljenost i mnoštvo nepoznatih ljudi u bijelim kutama, sve prikazano iz perspektive glavnog protagonista. Ubrzo saznajemo da se probudio iz dugačke kome, te da je njegovo tijelo potpuno paralizirano izuzev lijevog oka. Jedini način komunikacije sa okolinom su treptaji – jedan za „da“, dva za „ne“. Kako bi mu pomogli u privikavanju na svakodnevicu angažirane su dvije terapeutkinje: jedna koja bi mu trebala pomoći u komunikaciji i druga koja bi mu trebala pomoći u razvoju i ponovnom učenju određenih pokreta (npr. pomicanje usana i jezika, te gutanje hrane).



Glavne vrijednosti filma su odlična režija i glavne likovi koje uz Mathieua Amalrica tumače Emmanuelle Seigner, te Anne Consigny (obje u ulogama terapeutkinja). Glazba odlično prati radnju, dok je rad kamere odličan. Većina filma se odvija u bolničkoj sobi, a glavnog lika (njegovo lice i izgled) upoznajemo tek sredinom filma. Gotovo cijela priča je snimljena iz njegove perspektive, posebno se ističe scena šivanja njegovog desnog oka snimljena iznutra - djeluje kao svjetlo na kraju tunela koje se polako gasi.
Može se povući paralela između ovog djela i filmova „Moje lijevo stopalo“ i „Nedodirljivi“, no postoje i mnoge razlike. Ako bi se jednom riječju mogao opisati svaki od ovih filmova, „Moje lijevo stopalo“ glavna riječ bila bi talent, „Nedodirljivima“ humor, dok je idealna riječ za „Ronilačko zvono i leptir“ borba. Brojni su primjeri te borbe. Prvi je epski sudar sa muhom (možda i najsmješnija scena u filmu) koja mu stoji na nosu i izaziva ga sve dok ju doktori ne otjeraju. Drugi primjer je vježbanje pomicanja usana u kojem ga njegova terapeutkinja motivira s riječima: „Poljubi me!“. Obzirom na njenu ljepotu neuspjeh mu još teže pada. Primjer borbe je i nedjelja – dan kada su svi doktori, terapeuti i medicinsko osoblje slobodni, tako da za Jean-Dominique Baubyija dan nema kraja. Bijeg od nedjelje i ostalih sličnih situacija kada je potpuno sam sa sobom (npr. scena kada ga nakon pregleda doktor napušta i gasi televizor), Bauby traži u svojoj mašti i povratku sjećanjima iz mladosti, koje su prema njemu jedine stvari koje paralizirani čovjek u takvom načinu života ima. Na kraju filma ipak se javlja određena doza inspiracije i optimizma kod Baubyja te on uz pomoć svoje asistentice, poslane iz izdavačke kuće, slovo po slovo, riječ po riječ, piše i izdaje knjigu pod nazivom „Ronilačko zvono i leptir“.  U tom naslovu leptir, osim njegove mašte, simbolizira i njegovu bivšu ženu (koja mu je, unatoč svemu, ostala najveća podrška u tom najtežem razdoblju života) i njihovo troje djece, dok ronilačko zvono predstavlja njegovu zarobljenost u vlastitom tijelu.


"Ronilačko zvono i leptir" jedan je od najboljih filmova 2007 godine, fenomenalno primljen kod publike i kritike o čemu svjedoče i četiri nominacije za Oscara (fotografija, montaža, scenario i režija). Publika mu daje ocjenu 8 na IMDb-ju, odnosno 92% na Rotten Tomatoesu, dok mu je kritika  nešto sklonija sa ocjenama: 94% na Rotten Tomatoesu i 92 na Metacriticu (što ga svrstava među 100 najboljih filmova svih vremena na tom site-u).

AUTOR RECENZIJE: Domagoj Bencun

Nema komentara:

Objavi komentar