srijeda, 28. prosinca 2016.

PONOĆ U PARIZU




REDATELJ: Woody Allen
GLAVNE ULOGE: Owen Wilson, Adrien Brody, Rachel McAdams, Kathy Bates,Tom Hidllestone, Marion Cotillard
TRAJANJE: 94 minute
NAZIV ORIGINALA: Midnight in Paris
GODINA PROIZVODNJE: 2011


Nakon niza solidnih, no nikako impresivnih filmova, Woody Allen doživljava preporod pomoću Ponoći u Parizu, dijela redateljeve europske turneje. Nakon brojnih ljubavnih pisama Barceloni, Londonu, kasnije i Rimu, on doseže vrhunac u odi Parizu, gradu kojeg vidi kao iskru kulture koja je na njega ostavila veliki utjecaj. Iako postoje ljubitelji filma koji "Ponoć u Parizu" ne smatraju fostvarenjem značajnim poput onih iz redateljeve prošlosti, teško je ne primjetiti redateljevu živost i strast koju kod Allena nismo iskusili godinama prije snimanja pariške priče. Ako tome dodamo i scenarij koji rijetko promašuje svoju metu, dobivamo filmsko iskustvo koje je teško zaboraviti.


Već u uvodu filma osjetimo kontrast koji ćemo pratiti cijelim trajanjem filma. Gil i Inez su naizgled tipični par u posjetu Francuskoj. Ipak, nakon uvodne scene shvaćamo da su razlike između njih velike, prevelike. Gil je strastveni autor koji je usred pisanja svoje prve knjige, slobodan samo kada razmišlja o prošlosti. Potpuna suprotnost je Inez, materijalistkinja koja nije Allenov prvi izbor i ne gradi snažnu karakterizaciju njenog lika. Oni su ujedno i simbol sukoba strastvene prošlosti i tmurne sadašnjosti. Na početku filma jasno se vidi Gilova usamljenost u okruženju obitelji (konzervativni otac je Allenova sitna kritika društva) i prijatelja (glavni fokus je intelektualac koji predstavlja sve što Gil ne podnosi). Nakon toga, Allen se vraća starim tehnikama koristeći elemente fantastike da pokrene zaplet. Gil je svake ponoći prebačen u '20-e godine prošloga stoljeća (zlatno doba). Scene iz dvadesetih  najsmješniji su dijelovi filma, posebno u trenucima kada protagonist filma pokušava shvatiti kako se našao na zabavi gdje je glavna atrakcija Cole Porter (Owen Wilson pokazuje sjajan komičarski nerv). Zabava je prilika za inspiraciju za knjigu, a ubrzo se pojavljuje i ljubavni interes, bivša ljubavnica Modiglianija i Picassa . Treba napomenuti i sjajne tehničke aspekte filma. Soundtrack je toliko dobar da praktički postaje zasebni lik u filmu, a kamera prikazuje Pariz u najboljem svijetlu. Pomoću toga nastaje atmosfera koju je Allen godinama pokušavao stvoriti u prijašnjim europskim izletima


Iako nemaju puno scena, umjetnicima je data iznimno snažna karakterizacija pomoću koje Allen stvara prostor za snažniji humor. Oni koji ne znaju ništa o prikazanim likovima tog doba vrlo lako primjećuju da je Hemingway bio hrabar i hirovit, Picasso težak i tvrdoglav, Zelda Fitzgerald šarmantna i neobična. Budući da se transportacija događa svake noći, Allen koristi dan kao vraćanje u stvarnost, gdje možemo vidjeti Gilovo odvajanje od onih koje nikad nije istinski volio. Međutim, počinje shvaćati da zlatno doba ne postoji nakon što se suoči s manjkavostima raja (nedostatak antibiotika naprimjer). Gil se oprašta od prošlosti koju toliko cijeni, no ne odvaja se od svoje najveće ljubavi - Pariza.
 U 50 godina filmskog stvaralaštva, Woody Allen je, znamo svi, ostvario nevjerojatan uspjeh. Njegova rana karijera je predstavljala vrhunac komedije i maštovitost koju je teško ponoviti. Kasnije, on se okreće stvarnim temama, pomoću kojih stvara iznimno snažan emotivni utjecaj na gledatelje i postaje jedan od najznačajnijih autora svoje generacije. Posljednjih 20-ak godina je imao oscilacija u kvaliteti, no s filmovima poput Ponoći u Parizu je dokazao da i dalje možemo računati na genijalnost i jedinstvenu maštovitost jednog od najutjecajnijih autora današnjice.

Autor recenzije: Filip Zekić

Nema komentara:

Objavi komentar