četvrtak, 8. prosinca 2016.

MOSTOVI OKRUGA MADISON




REDATELJ: Clint Eastwood
GLAVNE ULOGE: Meryl Streep, Clint Eastwood, Annie Corley, Victor Slezak
TRAJANJE: 135 minuta
NAZIV ORIGINALA. The Bridges of Madison County
GODINA PROIZVODNJE: 1995


"Ne zavaravajte se Francesca. Vi ste sve samo ne priprosta žena." - Robert Kincaid


Priča o ljubavi između  Francesce Johnson i Roberta Kincaida, fotografa National Geografica, smještena u ruralni dio Iowe šezdesetih godina prošlog stoljeća, godinama nije silazila s liste američkih bestselera. U vrijeme kad njezin autor Robert James Waller, zajedno sa Richardom La Gravenese,  („P.S. I Love You“ , „Unbroken“ i dr....) piše scenarij za film istoimenog naslova, knjiga  postaje najprodavaniji roman u povijesti američkog nakladništva, prestigavši  dotad nedostižni „Prohujalo s vihorom“.  



Redateljsku palicu i ulogu glavnog glumca producenti filma najprije nude Robertu Redfordu. On odbija. Projekt prihvaća drugi hollywoodski veteran, Clint Eastwood, koji se proslavio ulogama kauboja u špageti vesternima Sergia Leona , a status filmske zvijezde stekao glumeći uloge „tough guysa“. „Mostovi okruga Madison“ atipičan su pothvat u dotadašnjoj Eastwoodovoj karijeri i prema kritičarima, jedan od njegovih najosobnijih ostvarenja. Za glavnu žensku ulogu producenti dugo nisu mogli naći odgovarajuću glumicu. Među odbijenima našle su se slavne filmske zvijezde poput  Jessice Lange, Isabelle Rossellini i Catherine Deneuve. A onda je majka Clinta Eastwooda predložila Meryl Streep koja je za izvedbu u filmu nominirana za "Oscara. Ambijent, kostimi, gluma i fotografija u ovom filmu besprijekorni su, a u prilog njegovoj  popularnosti  govori i činjenica  da je na mostu Roseman, poprištu radnje, održano  preko 350 ceremonija vjenčanja. Također, redakciju National Geografica svakodnevno su zatrpavala pisma obožavatelja koji su željeli saznati nešto o Robertu Kincaidu-  fotografu koji nikada nije postojao.


Sugestivna  izvedba M.Streep i C. Eastwooda, kemija između njih, brojne nagrade, popularnost i milijunska zarada koju je film ostvario  te radnja s kojom se može saživjeti svatko tko se barem jednom  našao  u ljubavnom trokutu, također su odlike ovog filma. Jesu li „Mostovi okruga Madison“ drama? Da, ali ne ljubavna već drama koju provocira strah od  gubitka identiteta. To je najveća kvaliteta ovog filma i ujedno prilika da bolje razumijemo Francescu.
"Tko sam ja ako nisam supruga, majka i kućanica" - pita se Francesca. Ne treba zaboraviti da Francesca živi u sredini u kojoj se preljub. bez obzira na razloge, ne tolerira, a počinitelji bivaju izopćeni iz društva. Bez obzira na okolinu ona hrabro riskira. Do određene granice. Unutrašnji sukobi i dileme žene koja iracionalnu odluku sagledava iz racionalne perspektive odlično su prikazani. Želi li  Francesca zaista izaći iz vlastite zone komfora i eventualno se (ponovno) razočarati? Davno je naučila da je ljubav težak rad, malo nježnosti, dobri i milostivi susjedi, miran život, rutina... Robert Kincaid, kavalir koji je u životu prigrlio tajanstvenost , potaknuo je Francescu da sagleda dosadašnji život, izvukavši na površinu dio nje koji želi iskusiti nove vidike, nastaviti tamo gdje je davno stala. Francesca treba odlučiti što će s tim dijelom sebe. Živjeti ga punim plućima, daleko od neobilježenih puteva Iowe ili ga odbaciti. Bez obzira na sve razloge pro i kontra, njezina odluka jedna od onih kakve i inače donose ljudi kada djelovanje usklade s identitetom iz kojeg djeluje.


"S godinama strahovi jenjavaju i ja želim, oprostite mi na izrazu, srediti svoje afere“ - kaže u pismu svojoj djeci, Michaelu i Carolyn, kako bi opravdala posljednju želju. Dodaje želju da i oni naprave sve što je potrebno kako bi bili sretni u životu pa se i oni pokreću , postaju odvažniji, mekši i otvoreniji za nove perspektive u  privatnim relacijama sa svojim partnerima.
 „Mostovi okruga Madison“ sjajan je film koji nas navodi da preispitamo što sve može biti ljubav. Sasvim neočekivana iskra ugode koja pomiče granice i poziva na buđenje, rutina svakodnevnice ili nešto treće. Ljubav nikad nije dramatična, nesretna niti koincidira sa žrtvom. Naprotiv, manifestira se u nizu detalja koji život čine ljepšim, ispunjenijim, većim. Razvija se u onom smjeru u kojoj joj to dopuštaju identiteti i uloge u kojima se nalazimo dok volimo. Tko može reći da Francesca nije voljela svog muža i on nju ili da je njihova ljubav manjkava u odnosu na onu Francesce i Roberta? Bila je naučena, nije se propitkivala i temeljila se na principu zna se što je red. Mnogi ljudi žive tako. Je li to dobro ili loše? Procijenite sami.


Autorica recenzije: Nada Vuković

Nema komentara:

Objavi komentar