subota, 12. studenoga 2016.

ANDALUZIJSKI PAS




REDATELJ: Luis Bunuel
GLAVNE ULOGE: Simone Mareuil, Pierre Batcheff, Luis Bunuel, Salvador Dali, Robert Hommet
GODINA PROIZVODNJE: 1929
DRŽAVA: Francuska
TRAJANJE: 17 minuta
NAZIV ORIGINALA: Un chien Andalou

"Obožavam snove, čak i kada su ti moji snovi noćne more" - Luis Bunel

Španjolac rođenjem, ali francusko-meksički redatelj, Luis Bunuel  (1900-1983.) jedinstvena je pojava svjetskog filma. Ovaj najznačajniji predstavnik filmske avangarde i nadrealističke struje, s filmom se prvi put upoznaje u Madridu gdje surađuje s krugom mislilaca i umjetnika koji teže općoj preobrazbi španjolskog društva. Dolazak u Pariz 1925. godine zacrtati će njegov umjetnički put. U Parizu prilazi krugu nadrealista u kojem su slikar Salvador Dali i književnik Andre Breton, a za  film  se definitivno odlučuje nakon filmova Fritza Langa: „Umorna smrt“, „Nibelunzi“ i „Metropolis“.
Debitantski Bunelov film „ Andaluzijski pas“ iz 1929. godine oslanja se na elemente dadaizma i strukturu romana toka struje svijesti. Odnosi među likovima iracionalni su, dok su veze između pojedinih scena asocijativne,  čak i kada uporište imaju u nekim naturalističkim elementima poput rezanja oka, dodirivanja golih ženskih grudi, dlačica koje aludiraju na genitalije i slično. Cilj je u provokaciji, koju dodatno pojačava dadaistički motiv vremenskog i prostornog skoka sadržan u zbunjujućim natpisima slijeda : „Bilo jednom...8 godina kasnije...oko 3 sata ujutro...16 godina ranije...u proljeće“).



Scenarij  je nastao iz susreta snova dvojice genija nadrealizma, kako kritičari nazivaju Luisa Bunuela i Salvadora Dalija. San, po svojoj prirodi i logici, omogućuje vremenski i prostorni skok a ujedno je i bogat simbolima. Namjera im je bila prikazati alternativnu stvarnost koja je slobodnija od svoje malograđanske, konzervativne i obmanjujuće (naučene) verzije. Suradnja Bunuela i Dalija  odvijala se prema jednostavnom pravilu: Ne prihvatiti niti jednu ideju, sliku ili predodžbu  koja bi mogla dati mjesta racionalnom objašnjenju. Otvoriti sva vrata iracionalnom!
U svojoj knjizi „Moj posljednji uzdah“ , opisujući suradnju sa Dalijem i sam tijek pisanja scenarija, Bunuel  kaže: „Ni najmanji sukob ne izbi među nama. Bio je to tjedan potpunog
poistovjećivanja. Slika predložena od jednog i drugog smjesta bi ulazila u scenarij.U protivnom, onaj koji nudi ideju morao je prihvatiti njezino odbijanje“.                                       
Nijemi  film u koji je Bunuel naknadno montirao ulomke Wagnerove opere „Tristan i Izolda“ te zvukove argentinskog tanga, započinje vizualnim šokom koji je i danas šokantan . Muškarac (glumi ga Bunuel) nakon što  naoštri britvu, reže oko ženi  (Simone Mareuil). Dok  britva prelazi preko oka, vizura kroz koju gledamo film doslovno nam je presječena pa stvarnost više ne možemo gledati kroz uobičajeno, „svakodnevno oko“.  Po jednima, ova scena je Bunuelov  „napad“ na  gledatelja. Po drugima, simbolizira nadrealističko htijenje da se prestane prenositi i nasljeđivati iskrivljeno gledanje na svijet.


U drugoj simboličnoj sceni, teško breme klerikalizma, čije oličenje predstavljaju dva svećenika, protagonist filma (Pierre Batcheff ) na svojim leđima vuče glasovir zajedno sa svećenicima i mrtvim magarećim glavama. Obračun s kršćanskim nasljeđem  i strogim jezuitskim odgojem Bunuel nastavlja povratkom u Španjolsku,  krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, djelima koja će ga proklamirati kao zrelog autora („Viridiana“, „Nazarin“, „Šimun iz pustinje“).
U trećoj kultnoj sceni, mravi izlaze iz ruke protagonista. Ova neobična i fantastična scena plod je Dalijevog sna. Za Dalija je i inače poznato kako se užasavao  svih insekata i često ih je sanjao. Zanimljivo je kako u francuskom jeziku izraz „mravi u ruci“ simbolizira  osobu sa porivom ubijanja, a pored upućivanja na marljiv život, mravi su i simbol sitničavosti koja iritira.
„Andaluzijski pas“ bio je, za ono vrijeme, jedan potpuno drugačiji, provokativan film, za kojeg je bilo jasno da neće biti prihvaćen od mainstream produkcije pa je naposljetku film financirala njegova majka.Snimanje je obavljeno u Parizu tijekom travnja 1929. godine.


Na  premijeri, 6. lipnja iste godine, Bunuel je cijelo vrijeme trajanja projekcije stajao iza ekrana držeći spreman braniti se kamenjem, koje je sakrio u džepove kaputa, u slučaju da ga napadne razjarena publika. Međutim, film je ispraćen aplauzom i nikad nije bio zabranjen. Dapače, tijekom proteklih desetljeća zadržao je epitet  najgledanijeg avangardnog filma, kojeg, prije ili kasnije, pogleda svatko koga imalo zanima filmska umjetnost.
Potpuno drugačije  prošao  je „L'age d'or“  (Zlatno doba) srednjemetražni Bunuelov i Dalijev film nastao 1930. godine na nagovor i pod pokroviteljstvom vikonta Charlesa de Noaillesa. Odmah nakon prikazivanja zabranjen  je kao antiklerikalan i nemoralan i to na period od sljedećih pedeset godina!
Nakon  „L'age d'or“, Bunuel i Dali prestaju surađivati, a njihovi svjetonazori i životni putevi zauvijek se razilaze.

Autorica recenzije: Nada Vuković


Nema komentara:

Objavi komentar