ponedjeljak, 26. rujna 2016.

TI MENE NOSIŠ




REDATELJICA: Ivona Juka
GLAVNE ULOGE: Helena Beljan, Goran Hajduković, Nataša Janjić, Voja Brajović, Nataša Dorčić, Sebastian Cavazza, Lana Barić
TRAJANJE: 155 minuta


"A kad' ćeš se ti promijeniti?" - Dora


Koprodukcija se, posljednjih godina pokazala poželjnim modelom suradnje u regionalnoj kinematografiji. Omogućuje kvalitetne suradnike iz regije te prodor na tržište, kako regionalno tako i svjetsko. Film „Ti mene nosiš“, hrvatske redateljice  Ivone Juke, očiti je dokaz tome. Nastao u koprodukciji zagrebačke producentske kuće „4Film“ sa producentskim kućama zemalja iz regije, Jukin film prvi je iz regije za kojeg je Netfix , „televizija budućnosti“  i najpopularniji američki servis za online stream multimedijskih sadržaja, otkupio prava na prikazivanje. To znači da će u sljedećih 5 godina, za razliku od uobičajeno ograničene distribucije hrvatskih filmova na svega mjesec-dva prikazivanja u europskim kinima, "Ti mene nosiš" moći gledati puno šire gledateljstvo.


„Ti mene nosiš“ dobio je uglavnom odlične kritike, a Ivoni Juki - redateljici debitantici, donio najveće nacionalno priznanje u kulturi za 2015. godinu- nagradu „Vladimir Nazor“ za scenarij i režiju. Film je prikazan na više od 20 međunarodnih filmskih festivala na kojima je osvojio brojne nagrade, a sudjelovao je i kao crnogorski predstavnik za Oscara 2015. godine.
Film je sniman 60-tak dana na preko devedeset lokacija. Vizualno je moderan, a produkciju kritičari ocjenjuju u rangu svjetskih produkcija. Snimljen prvenstveno za veliko platno film donosi, između ostalog, izvrstan zvuk u kojem nijansirana atmosfera, šumovi i glazba najbolje dolaze do izražaja. Jezik protagonista dio je njihovog habitusa , dijalozi su  iskreni a gluma neforsirana. Psovka je način da se opiše široki spektar različitih emocija onda kad nema drugog načina za to, a to je (nažalost) jako često.
Glazbu za film radio je Teho Teardo, talijanski glazbenik i skladatelj, a fotografiju Norman Nisbet koji je radio na von Trierovoj „Melankoliji“ i milenijskoj „Girl with the Dragon Tattoo“ dok  domaći bendovi poput Pipsa, Kawasaki 3p  izvedbama odlično korespondiraju s likovima i radnjom.


Polazna točka filma je pitanje: "Kad ćeš se promijeniti?" To je univerzalna problematika u odnosima danas, što je sigurno jedan od razloga zbog kojih je film naišao na pohvale gdje god je prikazan. „ "Kao da od svojih voljenih očekujemo da se oni mijenjaju, ne razmišljajući pritom da bi promjena trebala poteći od nas samih“, kaže Juka. Nesposobnost da se promijene, Jukini protagonisti vide kao vlastiti odraz u ogledalu dok na voljene projiciraju svoju ljutnju, razočarenje i nemoć. Istovremeno, konflikt i zaglavljenost u identitetima i ulogama u kojima se nalaze dodatno produbljuje silna potreba da ih se prihvati takve kakvi stvarno jesu. Pod motom „nema izdaje, nema predaje“ , sretan kraj doživljavaju samo oni od njih koji se suočavaju sa svojim „mrakom“iz prošlosti  i/ili  ne odustaju od svojih snova. U središtu autoričina propitkivanja je odnos otac- kći, multidimenzionalnost uloga i identiteta koje taj odnos nosi.
Okvir filmu predstavlja sapunica „Zatočenice sreće“ na kojoj zajedno rade tri žene:  Nataša (odlična Nataša Dorčić) kao uspješna producentica i žena u poodmakloj trudnoći, u braku  sa muškarcem (Sebastian Cavazza) koji joj je nevjeran i s kojim je veže jedino posao. Suočena  sa neizvjesnom ishodima koje budućnosti nosi i sa davno odmetnutim ocem, prisan odnos  sa natruhom incesta razvija sa posinkom (Filip Križan) dok iz zahvalnosti, djevojčici koju nosi želi „ostaviti nešto. Lidija (Nataša Janjić, potpuno predana svojoj ulozi) radi kao vizažistica  na setu. Iluziju života održava ljubakanjem na poslu, dok u stvarnosti bitku vodi sa prošlosti u kojoj je bila duboko povrijeđena i razočarana. U braku je sa osuđivanim kriminalcem i majka je dvoje maloljetne djece.
Ives (Lana Barić) redateljica je na istoimenoj seriji, rastrgana stresom na poslu i privatnim angažmanom oko dementnog oca u poodmaklom stadiju Alzheimera (Voja Brajović). Nekada prisan odnos sa ocem, o čemu svjedoče vizualno dojmljive nadrealne scene iz djetinjstva u kombinaciji sa uznapredovalom bolesti danas, pretvorio je Ives u osornu i grubu ženu  koja, općenito gledano, pokušava naći više prostora za sebe, istovremeno svjesna da ne može bez oca niti on bez nje.


Uvodnu scenu filma otvara desetogodišnja Dora (izvrsna Helena Beljan) četvrti i najupečatljiviji ženski lik. Dora gradi  odnos sa ocem Vedranom (naturščik i bivši vođa BBB-a Goran Hajduković- Čupko) koji se nakon dužeg odsustva vraća u obitelj. Iako se želi promijeniti, prijatelji ga vuku u prošlost a supruga Lidija mu ne vjeruje. Podršku dobiva jedino od svoje djece, Dore i Jana.
Dora je inteligentna, ali zanemarena i dječje naivna. U tvrdoglavosti za preživljavanjem u razorenoj obitelji, želi postati nogometni menadžer, a uzor vidi u Zdravku Mamiću.  Riječima „Malo Vas je, skoncentrirajte se!“,  Juka preko male Dore komunicira sa publikom aludirajući na malobrojnu posjećenost kinima kad je u pitanju hrvatski film. Istovremeno, otvara i puno širu i ozbiljniju temu- odgoj djece prepuštene bespućima Interneta i uzorima koje im mediji nude.  „Zanimljivo je kako je američka publika, koja nema pojma tko je Zdravko Mamić u hrvatskom nogometu, u maloj Dori prepoznala svoju djecu kojoj se kao uzor servira Kim Kardashian. Taj dio priče, iako duhovit na prvi pogled, zapravo je mračan i zastrašujuć“,  kaže Juka, ostavljajući  gledateljima da sami odgovore na pitanja tko tu koga nosi i je li poljubac preko palačinke slastan....
Naime, ako Vas  ništa od navedenog nije potaknulo da pogledate ovaj, po riječima Miljenka Jergovića „sjajan film bez usporedbe u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji“, možda će to uspjeti  poljubac 
preko palačinke- originalna  scena koja nosi u sebi nešto almodovarsko!


Autorica recenzije: Nada Vuković







Nema komentara:

Objavi komentar