četvrtak, 8. rujna 2016.

GOLUB SJEDI NA GRANI I PROMIŠLJA EGZISTENCIJU




REDATELJ: Roy Andersson
GLAVNE ULOGE: Nils Westblom, Holger Andersson, Charlotta Larsson
TRAJANJE: 101 minuta
NAZIV ORIGINALA: En duva satt pa en gren och funderade pa tillvaron
GODINA PROIZVODNJE: 2014

„I'm trying to show what it's like to be human and to be alive“, Roy Andersson


Roy Andersson jedan je od najorginalnijih europskih živućih redatelja. Odlikuje ga pomaknuti egzistencijalistički humor u pristupu ljudima i njihovom življenju te osobna poetika. U svojoj gotovo pola stoljeća bogatoj karijeri stekao je naziv kultnog majstora reklama. Snimio ih je više od četiristo, uglavnom za automobilsku industriju, banke i osiguravajuća društva. Snimane su u jednom kadru, mračne i lišene bilo kakvog estetiziranja.
U filmski svijet ušetao je još kao dvadesetšestogodišnji diplomant pod mentorstvom slavnog sunarodnjaka Ingmara Bergmana. Godine 1970 nastaje „A Swedish love story“, njegov prvi dugometražni film. Andersson odmah biva zapažen na Berlianaleu gdje osvaja niz manjih nagrada te nominaciju za Zlatnog medvjeda. U trenutku kad se činilo kako su mu vrata filmskog svijeta otvorena, raskida sa slavnim učiteljem, a njegov sljedeći film  „Gilliap“ iz 1975. godine doživljava neuspjeh.


Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća  osniva studio za snimanje reklama i prekida sa snimanjem filmova punih dvadeset  godina. Početkom stoljeća nastaju  „Pjesme s drugog kata“,  prvi dio trilogije o tome kako je biti čovjek. Film osvaja specijalnu nagradu žirija Cannskog festivala. Sedam godina kasnije snima „Vi, živući“, drugi dio trilogije, a  2014. godine filmom  „Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju“ Andersson zaokružuje trilogiju  najvećim službenim priznanjem u karijeri- Zlatnim lavom na 71. Filmskom festivalu u Veneciji, dok  EFA, na svojoj 28. dodjeli, ovaj film proglašava najboljom evropskom komedijom 2015. godine. 
Njegova ostvarenja u trilogiji  svojevrsni su pandan teatru apsurda. Ambicija mu je obraditi široki spektar ljudske egzistencije na ovom planetu. Impresioniran je talijanskim neorealizmom Vittoria de Sicce, Fellinijevom groteskom, te radom Jacques Tatija, a brojni kritičari njegov smisao za apsurd povezuju sa Monty Paytonom. Konstruiranje priče, oslikavanje likova i njihovih destruiranih odnosa- kao posljedice nedostatka komunikacije između njih- a ponajviše pronalaženje ritma u klišejima, ukazuje na sličnosti sa dramskim djelima Becketta i Ionesca. Andersson snima izrazito dugačke kadrove (i do 10-tak minuta trajanja)  statičnom kamerom na  sceni koja podsjeća na kazališne kulise. Dekor je ogoljen, dijalozi reducirani  a osvjetljenje hladno. Rezultat  toga su hiperrealne scene koje kao da  je naslikao Edward Hooper. Sva tri filma nemaju klasičnu dramsku radnju. Prkose linearnom vremenu, kaotični su i ne sadrže gotovo nikakve kulturno-povijesne karakteristike. O priči teško da bi se uopće moglo govoriti. Radnja bi se mogla odvijati bilo gdje. U kadrove Andersson smješta omeđene površine koje predstavljaju okvire (vrata, prozori, sobe). U okvire postavlja ljude čije su akcije rutinirane i bez  emocija. Doimaju se poput životinja u kavezima iz kojih ne mogu izaći.
 S tim se prizorom „Golub stoji na grani i promišlja egzistenciju“ i otvara: Stariji gospodin u muzeju pozorno promatra prepariranog goluba na grani u staklenom kavezu, dok ga žena čeka u pozadini kadra. 


Naslov filma dijelom je referenca na sliku „Lovci u snijegu“ Pietera Bruegela, a dijelom odraz autorove introspekcije. „Golub“ se u filmu  pojavljuje dvaput. Prvo u uvodnoj sceni u muzeju, a drugi put ga na školskoj priredbi spominje djevojčica sa posebnim potrebama. Na pitanje moderatora što golub radi, djevojčica odgovara kako golub sjedi na grani i razmišlja kako nema novaca.
Struktura filma je mozaična. Sastoji se od  39 vinjeta koje su često povezane nizom naoko nepovezanih situacija. Statična digitalna kamera fiksirana je u sredini kadra i na frustrirajućoj je distanci u odnosu na jedva pomične likove. Komunikacija među njima besmislena je, isprazna poput reklamnog slogana („Drago mi je da ste dobro“) i na dijelove bizarno duhovita. Izostanak pokreta dijelom je kompenziran  scenama energičnog flamenco plesa. Kao nit poveznica pojavljuju se dvojica trgovačkih putnika- Sam (Nils Westblom) i Jonathan (Holger Andersson), koji hodaju naokolo i prodaju artikle za zabavu- vampirske zube, kutiju za smijanje i masku Ujaka Jednoroga. Usto su zaokupljeni time kako naplatiti dugove od svojih klijenata i steći nove. Kroz njihove susrete s ostalim akterima plete se mreža samoće i apatije.
Morbidan ton filmu pojačavaju tri bizarne scene smrti koje slijede odmah nakon uvoda u muzeju.“ Ne znam jesam li perverzan ili ne zbog toga, ali volim se nasmijati sa smrću“, kaže Andersson. U prvoj sceni, muškarac umire otvarajući bocu vina dok u kuhinji njegova žena pjevuši pripremajući večeru. U drugoj sceni, odrasla djeca pokušavaju istrgnuti torbu s zlatnim nakitom iz ruku majke koja umire u bolničkoj postelji željeći ponijeti torbu sa sobom. U trećoj sceni, jedan od putnika umire  u brodskom restoranu dok se ostali dogovaraju što će s hranom koju je platio.
Na pola puta između komedije apsurda i horora, Andersson sa „Living trilogy“ stvara veličanstvenu burlesku o  propasti humanosti i empatije među ljudima koju pojačava sa par zanimljivih scena. Tako, u jednom prizoru,  švedski kralj Charles XII ulazi u gostionicu na konju, dok njegovi vojnici na silu tjeraju žene na ulicu, na kojoj vlada pomutnja i metež. U drugoj sceni, britanski vojnici iz kolonijalnog razdoblja tjeraju afričke domoroce u neobičnu metalnu kapsulu pod koju pale vatru. Zbog vrućine, ljudi unutra jauču a njihovi glasovi stvaraju glazbu. Postaje jasno kako će ljudi izgorjeti u toj kapsuli. Jedina informacija koju dalje dobivamo jest da je posrijedi zabava za bogate pripanike aristokracije. 
U trećoj sceni znanstvenica vodi rutinski razgovor preko telefona („Drago mi je da ste dobro“ ) dok se u njezinom kabinetu životinja nalik na majmuna podvrgava elektrošokovima. 
Ako je svrha umjetnosti da u pozitivnom smislu šokira, našali se sa našim strahovima i usto na originalan način predoči stanje civilizacije i društva, onda je Andersson s pravom veliki „mag“ ne samo reklama, nego i filma 21. stoljeća. Egzistencijalna nelagoda koju izaziva poziva na promišljanje.


Autorica recenzije: Nada Vuković

Nema komentara:

Objavi komentar