ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

SJENE




REDATELJ: Milčo Mančevski
GLAVNE ULOGE: Borče Nacev, Vesna Stanojevska, Salaetin Bilal, Sabina Ajrula
TRAJANJE: 120 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2007
NAZIV ORIGINALA: Senki
Makedonija, Njemačka, Italija, Bugarska, Španjolska


Prema riječima kritike, ovo je  najambiciozniji film jednog od značajnih evropskih redatelja   poznatom po hvaljenom i višestruko nagrađivanom filmskom ostvarenju iz 1994. godine, filmu „Posle kiše“. Naravno, riječ je o Milchu Manchevskom, najpoznatijem makedonskom redatelju. Film  „Senki“  treći je njegov dugometražni igrani film nastao  2007. godine. Godinu dana kasnije film je  nominiran za „Best Feature Film“ na Festivalu filmske fantazije te je osvojio „ Gold Medal for Excellence“ na Festivalu filmske muzike u Park City (USA).  Kao i u prijašnjim filmovima i ovdje Manchevski hrabro prkosi filmskoj formi u kojoj mora postojati početak, sredina, kraj, glavni lik i sporedni likovi. Istovremeno dolaze do izražaja prekrasni  dokumentaristički detalji ubave Makedonije, ali i sličice ljudi iz svakodnevnog života koji ponekad psuju, bacaju jelo kroz prozor i vjeruju u usud. Poigravajući se fenomenom vremena koje kod Manchevskog nikada nije linearno, uvodi nas  u teme pojedinačne i kolektivne odgovornosti i obiteljskih odnosa (posebno odnosa majka- sin), demistificiravši usput strah od smrti i mrtvih kojih se bojimo jer mislimo kako imaju moć doći i odvesti nas sa sobom. No, možda su baš oni topliji i zainteresiraniji za nas od živih koji nas okružuju.




Mančevski izjavio  je u jednom intervju  kako je film dijelom nastao  iz njegove potrebe da stupi u kontakt  sa svojom sjenom. A što je sjena i kako ona nastaje? Sjenu ili sjenku po nekim autorima, čine dijelovi nas kojih smo se „odrekli“ odrastanjem u disfunkcionalnim obiteljima. Roditelji, i sami disfunkcionalni, predstavljaju iracionalan autoritet a djeca nemaju emocionalnu  ni kognitivnu snagu oduprijeti se. Ako se odgajaju da budu liječnici, žive pod staklenim zvonom i ovise o roditeljima, srame se svaki put kada naprave nešto suprotno od volje roditelja. Istovremeno će duboko u podsvijest  potisnuti osjećaj slobode, potrebu da istražuju, uče na svojim greškama, postave zdrave i jasne granice i razviju samopoštovanje. Zamijeniti će ih obrasci kontrole, parazitiranja, nesposobnosti da se izbore za sebe, seksualne i druge disfunkcije i odrediti im kasniji život.
 Upravo to se dogodilo Lazaru Perkovu (glumi ga Borče Nacev) odmilja zvanom Lucky- Srećković (Sretni). Porijeklom iz  dobrostojeće obitelji, liječnik  i miljenik kolega, Lazar je nesretan čovjek koji osjeća da cijeli život živi tuđa očekivanja (majčino, ženino). U trenutku teške  prometne nesreće dobiva priliku susresti se sa svojom sjenkom. Lom životne paradigme i prolazak „ kroz tunel“ omogućili su sjenci da izađe i da ga u kritičnom trenutku spasi. Ubrzo zatim sjenka uspostavlja  i fizički kontakt s njim kako bi mu pomogla izgraditi samopoštovanje, a on je zauzvrat mora vratiti tamo gdje ona pripada. Lazar to u početku ne razumije, boji se i opire. Kako vrijeme prolazi postaju bliski, a on ne shvaća da bi ga sjenka mogla povući sa sobom ako se veže.


 „Vrati ono što nije tvoje, postupaj s poštovanjem“ moglo bi se shvatiti dvojako. S jedne strane to je vapaj njegove podsvijesti koja preko njega komunicira s njegovim bližnjima,  prvenstveno s majkom, također liječnicom, uglednom i utjecajnom ali nezasitnom i vrlo dominantnom osobom. Majka „uzima“ od sina da bi nahranila svoj ego, istovremeno uzimajući od drugih da bi „nahranila“ sina. Pasivan i apatičan otac egzistira više kao figura. Submisivan je spram majke i  nezainteresiran za sina. Već u prvim scenama filma vidimo da je njihov odnos hladan i da hine intimnost. Postaje jasno da je Lazar izgradio sebe na način kako su to od njega tražili drugi - poslušno slušajući želje obitelji o tome tko će biti, što će raditi, kako i gdje će živjeti. On zato traži - "Vratite mi moju dušu, pustite me da odrastem i radim sa svojim životom što ja hoću!" S druge strane, tu je priča o egejskim Makedoncima, koji su sredinom prošlog stoljeća istjerani sa svojih ognjišta na ružan i brutalan način i čije duše hodaju okolo jer im je „ netko porušio mostove do porte“. Ovdje se ne radi o entitetu koji opsjedne čovjeka i pokušava se kroz njega manifestirati niti o likovima koji postoje u Lazarovoj glavi već o ljudima koji su stvarno postojali i koje samo Lazar vidi. Mlada žena s tužnom pričom, starica koja okolo hoda u pratnji vuka te muškarac s bebom u naručju koji ostavlja za sobom krvave tragove postaju Lazarova svakodnevnica. Boji se da ludi, a oni mu ne mogu reći što točno treba napraviti. Uz to su prijateljski nastrojeni. Živi tako postaju oni od kojih Lazar zazire i s kojima se mora suočiti, a mrtvi oni s kojima surađuje. To na trenutke djeluje zastrašujuće, ali je ujedno i zdravo jer nam omogućuje da se na taj način i sami suočimo sa svojim strahovima i onim što nam je tamno, nepoznato i o čemu ne znamo puno. A to je naša podsvijest u kojoj čuči naša sjenka.
Film tako poziva na odgovornost (za žive i mrtve) i potiče nas da budemo bolji ljudi i kvalitetniji roditelji te da za početak osvjestimo potisnute dijelove sebe. U protivnom, narušavati ćemo integritet svojoj djeci, a ona opet svojoj i tako unedogled.

Autorica recenzije: Nada Vuković







Nema komentara:

Objavi komentar