subota, 5. ožujka 2016.

STAZE SLAVE




REDATELJ: Stanley Kubrick
GLAVNE ULOGE: Kirk Douglas, Ralph Meeker, George Macready, Wayne Morris, Richard Anderson, Ralph Meeker
TRAJANJE: 88 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1957
NAZIV ORIGINALA: Paths of Glory

„Gentlemen of the court, there are times that I'm ashamed to be a member of the human race and this is one such occasion.“- Colonel Dax



       Kada se započne govor o ratu ljudi, u pravilu, po nekom automatizmu zauzimaju negativan stav o istom te spomenutu  spregu u stopu prati jednoglasna osuda možebitno produbljena pitanjima o smislu i svrsi. Kubrick nije pripadao zadnje spomenutoj grupi, nije s nekog dubljeg, filozofskog stajališta promišljao o ratu. U razgovorima prije same produkcije filma izjavio je kako ga fascinira vojnička hijerarhija, odnosno napeti odnos individualnosti i grupe u tom sustavu te je upravo ta facinacija bila glavni okidač za snimanje njegovog prvog (anti)ratnog filma- Paths of Glory.

     Humbrey Cobb bio je talijanski pisac tada najpoznatiji po svom scenarističkom radu na filmu San Quentin iz 1937. godine s Humphrey Bogartom. 1914. godine izdaje roman kojem se nakon javnog natječaja nadjeva ime inspirirano stihovima Thomasa Graya te dobiva naziv Paths of Glory. Roman se nekoliko godina nakon izdavanja adpatirao u kazališnu predstavu koja nije polučila značajniji uspjeh. U takvim okolnostima Stanley odkupljuje prava na roman za 10 000$ i piše scenarij po uzoru na njega te ga predaje u ruke Kirku Douglasu koji mu je nakon što ga je pročitao  rekao:“Stanley, nećemo zaraditi niti novčić, ali ovaj film moramo snimiti.“ Na koncu se ispostavilo kako je Kirk bio djelomično u pravu. Film je potpuno podbacio na box officeu (prvenstveno zbog tematike i cenzure), nije uspio opravdati budžet od cca 900 000$, ali je zato Kirk omastio brk i zaradio 300 000$ (trećinu budžeta). Ovaj Kubrickov film prodisao je tek 20-30 godina nakon premijere slomovima bivših totalitarističkih režima i započetim promjenama u društvu. No, posvetimo se radnji filma...


      1916.-ta godina je, rat između Njemačke i Francuske u punom je jeku. Njemačka vojska stiže 29km nadomak Pariza, no Francuzi su na čudesan način okupili svoje snage na rijeci Marni i neočekivanim napadima potisnuli Nijemce. Front je stabiliziran i pretvoren u 800km dugu rovovsku liniju. U tom i takvom svojevrsnom statusu quo netko je poželio pokupiti vrhnje, a kakve će malo prije spomenuti čin i neposlušnost vojnika na frontu imati reperkusije na 701. diviziju pogledajte u filmu...
     Konstrukcija filma je vrlo zanimljiva. Kubrick lažno djeli filma na pet etapa u kojem svaka izaziva reakciju one buduće koja ima doći tvoreći time dinamičan odnos akcija-reakcija i gotovo udžbenički prikaz naracije u filmu koja će ovako prikazana biti inspiracija i kamen temeljac mnogim redateljima u budućnosti. Ovakvu konstrukciju uokvirio je glazbom koju korisGluma u filmu je izvrsna, svakom članu ekipe dodjeljena je rola koja mu odlično pristaje. Kubrickova tiranija nad glumcima (pojedine scene snimale su se i po sedamdesetak puta) na koncu je urodila plodom. Karakterizacija likova rađena je vrlo specifično. Za razliku od mnogih drugih redatelja koji karakterizaciju vrše primarno popratnim događajima (Oliver Stone- Born on the Fourth of July, Coppola- Apocalypse Now) Kubrick to čini na mnogo suptilniji način, gotovo mu i nije potrebna radnja (npr. Lynch- Wild at Heart). On tjera likove da se dijalogom odaju i racionaliziraju te njihov stalež samo na početku i na kraju filma tvoreći tako neku vrstu uokvirene kompozicije. Film je uglavnom sastavljen od dugih scena u kojima dinamična kamera snima protagoniste iz različitih kuteva. Nešto slično u kasnijem razdoblju možemo vidjeti kod Briana DePalme, Quentina Tarantina, Béle Tarra, Paula Thomasa Andersona i mnogih drugih kojima je Kubrick vjerojatno poslužio kao inspiracija.


Gluma u filmu je izvrsna, svakom članu ekipe dodjeljena je rola koja mu odlično pristaje. Kubrickova tiranija nad glumcima (pojedine scene snimale su se i po sedamdesetak puta) na koncu je urodila plodom. Karakterizacija likova rađena je vrlo specifično. Za razliku od mnogih drugih redatelja koji karakterizaciju vrše primarno popratnim događajima (Oliver Stone- Born on the Fourth of July, Coppola- Apocalypse Now) Kubrick to čini na mnogo suptilniji način, gotovo mu i nije potrebna radnja (npr. Lynch- Wild at Heart). On tjera likove da se dijalogom odaju i racionaliziraju te njihov stalež podkrepljuje scenografijom. Sukladno navedenom, u tom poigravanju s hijerarhijom Kubrick okrivljuje sve protagoniste izuzev, na prvi pogled, Daxa i 701. divizije. Naime, u tom hijerarhijsko- zapovijednom lancu Dax se jedini drži principa i vuče (uglavnom) moralne poteze, a divizija odbija poći u besmislen juriš te joj se na taj način daje najveći značaj. Nema vojnika, nema rata. Kroz film ovi se postulati ruše. Dax, iako je izdignut iznad ostalih generala, ne odbija povesti ljude u smrt te ostaje dio takozvane elite, a diviziju (vojnike) Kubrick, simbolično, vlastitom ženom, u zadnjoj sceni razgolićuje i pokazuje njihovu pravu narav čime započinje svoj trademark koji će ga krasiti kroz daljnji filmski rad- otključavanje filma kroz zadnju scenu. Time zaokružuje vlastiti pesimistički pogled na cjelokupnu situaciju poručujući kako u ratu nitko ne nosi buket ruža, odnosno proširujući naslov filma s ostatkom stihova iz poviše gore spomenute pjesme:“... lead but to the grave.“
Ovo je, generalno gledajući, antiratni film koji govori o besmislu ratovanja. Kubrick nam ovaj besmisao dočarava brojnim apsurdnim i paradoksalnim situacijama kako film teče tjerajući nas na razmišljanje. On kroz ovu antiratnu priču upućuje kritiku egoističnoj ljudskoj prirodi poigravajući se različitim perspektivama. Zanimljivo je pripomenuti kako u filmu uopće nema Njemačkih elemenata. Njemački segment je dio filma samo utoliko što je isti sniman na tlu Njemačke te završna narodna njemačka pjesma „The Faithful Hussar“ koju izvodi njemačka zatvorenica.


Imajući u vidu samo Kubrickov opus Paths of Glory je film u kojem nam je redatelj rekao apsolutno sve što će raditi u budućnosti. Ovo je film kojem se Stanley uvijek vraćao, film kojeg je svakim novim uratkom dodatno nadograđivao i produbljivao te time izbjegao zamku neke vrste repetitivnosti. Po ovome je gotovo unikatan redatelj u filmskoj povijesti. Sukladno navedenom, Paths of Glory je izvrsna referentna točka za sve one filmoljupce koji se još nisu imali prilike upoznati s djelima Stanley Kubricka. Sarkastično se može reći da ste vidjeli sve ako ste vidjeli Paths of Glory. Općenito gledajući, ovo je film koji je uvelike utabao put antiratnom filmu i postao nepresušna inspiracija za brojne filmske djelatnike (npr. The Wire, Coppola, Stone). Za kraj, konstatirati ćemo kako je ovo široj publici manje poznat Kubrickov film, no gledajući retrospektivno zasigurno jedan od najznačajnijih za samog redatelja.

Autor teksta:  Nikola Fabijanić

    

Nema komentara:

Objavi komentar