petak, 10. srpnja 2015.

POGREŠNA DOSTAVA




REDATELJ: Ritesh Batra
GLAVNE ULOGE: Irfan Khan, Nimrat Kaur, Liliete Dubey, Nawazuddin Siddiqui
TRAJANJE: 104 minute
NAZIV ORIGINALA: Dabba


The Lunchbox i podnošljiva lakoća komunikacije

Bollywood je jedna od najvećih filmskih industrija na svijetu. Na godišnjoj razini proizvede od šesto do osamsto filmova, što je u prosjeku za stotinjak filmova više od zapadnog mu brata Hollywooda. Bez obzira na veliku količinu snimljenih filmova i ne baš tako malenu bazu fanova na zapadu, vrlo su rijetki Bollywoodski filmovi koji uspiju ostaviti kakav-takav trag na zapadu. Jedan od njih je svakako The Lunchbox. Film prati priču Ile (Nimrat Kaur), žene koja nastoji začiniti, bolje rečeno, oživjeti vlastiti brak i zahladnjele odnose u istom na jedan vrlo jednostavan, ali svima prisan i razumljiv način-kuhanjem. Glavna misao vodilja joj je kako će svakodnevim slanjem užine mužu na posao rasplamsati njegove osjećaje koji su zapali u svojevrsni status quo, jer ljubav, naravno, „prolazi kroz želudac“. S druge strane objektiva nam se predstavlja Saajan Fernandes (Irrfan Khan), srednjovječni udovac  koji ne mari previše za svijet oko sebe, želi živjeti u osobnom balonu od sapunice dok obavlja posao sa što manjim doticajem s kolegama i ostalim ljudima oko njega. 



Gledajući film u režijskom smislu, Batra je odradio i više nego li solidan posao. Uvodeći nas u sam film koristi se kadrovima iz svakodnevnog života prosječnog Indijca gotovo u vidu neke vrste turističke razglednice koja se proteže kroz cijeli film između kadrova u kojima je glavni protagonist pismo, odnosno pošiljka hrane. Spomenuti ćemo ovom prilikom i podosta zanimljive scene koje gledamo iz vizure pošiljke, a istima je uloga što vjernije i suptilnije prikazati duh Indije. Na taj način redatelj smješta film u jedan konkretni prostorno-vremenski bazen. Glavni se protagonisti na samom početku ne izdižu poviše ostalih. U kojem smislu!? Dostavu  hrane nije monopolizirana na glavne protagoniste. Ostali ljudi/radnici također zaprimaju pakete, a između redaka možemo isčitati kako Ile nije jedina koja šalje užinu. Stječe se dojam kao da Batra na taj način želi ostvariti prisnost s gledateljem, kao da želi stvoriti atmosferu svakodnevnice s kojoj se svaki gledatelj (čovjek) može poistovjetiti. Tek nakon ovog poopćivanja gura u prvi plan naše protagoniste. Samu spoznaju o zamjeni pošiljke Batra donosi na vrlo interesantan način. Ostavlja gledatelju upitnik nad tjemenom, no isti se isto tako vrlo brzo razriješi te se može nastaviti gledati film u mirnom tonu.


The Lunchbox svoju priču priča pomoću pisama i svakodnevnom dostavom pošiljke. Ona je glavni motor za razvoj radnje, ali isto tako i za karakterizaciju likova. Nešto slično možemo vidjeti u filmovima Mad Max:Fury Road koji priča akcijom ili Ex Machina koja svoju radnju razvija sesijama. Za razliku od malo prije navedenih filmova, Lunchbox ne uspijeva do kraja u svom naumu te se u drugom djelu filma fokus prenosi na popratne stvari likova, a sam prvotni značaj pisama i pošiljke gubi svoj intenzitet što pomalo dovodi do razvodnjavanja same radnje. U sam film lijepo su ukomponirani komični trenuci; vic o Taj Mahalu, lik tete kojoj cijeli film čujemo samo glas i tome slično.
Karakterizacija glavnih likova je odlično odrađena. Događa se uz pomoću kratkih pisama i gotovo nezamjetnih događaja, što u kombinaciji čini vrlo suptilnu, ali kvalitetu karakterizaciju. Ile je žena koja (gotovo) očajnički želi nanovo pridobiti muževu ljubav. U takvoj situaciji, igrom slučaja, započinje dopisivanje s potpunim neznancem, otvara mu se u nadi „boljeg sutra“. Film u jednom trenutku biva obavijen dominantno ženskom perspektivom u kojoj više otkrivamo o osobnosti i situaciji u kojoj se Ile nalazi. S druge strane Saajan je introvertan, gotovo ga ne zanima ništa oko njega. Za razliku od Ile, on kroz film prolazi kroz neku vrstu razvoja. S obzirom na početnu i završnu točku filma njegova osobnos je podosta promjenjena. Kao glavne okidače promjene redatelj koristi ljubav te lik asistenta koji ga na neki način postupno otvaraju prema svijetu i ljudima. Njihova različitost odvijanjem filma biva poravnata, gotovo stopljena te ih se na neki način poistovjećuje što se vrlo lijepo može vidjeti kroz scene s ventilatorom, tjeranjem mušica itd. Crvena nit likova je tuga, oboje tuguju, no razlika je što Ile tuguje pored živih, a Saajan pored mrtvih.


Veličina filma leži u njegovoj aktualnosti i prikazu (realnih) životnih situacija u kojima se mnogo ljudi može pronaći. Živimo u virtualnom novo svijetu, komunikacija je u velikom broju slučajeva svedena na razgovor preko ekrana, nema interakcije niti živog doticaja s ljudima. Komuniciramo i otvaramo dušu ljudima koje nikada nismo vidjeli niti upoznali. Ovaj segment filma je izvrsno odrađen. Razlika je u tome što se film koristi pismom, a mi facebookom, twitterom...Bit ostaje ista dok se samo forma mjenja. Drugi značaj segment filma čini njegova realnost, prisnost i mogućnost poistovjećivanja svakog gledateljima s glavnim likovima u istom. Koketirajući s temema nesretne ljubavi, bijega od stvarnosti (svijeta), traženje utjehe  u ljudima bez lica čine ovaj film jednostavnim, ali i dubokim istovremeno. Za kraj spomenuti ćemo i nit vodilju, odnosno glavnu premisu koja obavija kako cijelokupni  film tako i likove u njemu. Ona se na neki način pretvara u filozofiju života Ile i Saajana kako film odmiče, a želi nam poručiti i ubaciti u svijest činjenicu kako nas i pogrešan vlak može dovesti na željeno odredište.

Autor recenzije: Nikola Fabijanić

OCJENA: 7.5


Nema komentara:

Objavi komentar